Foto: Davorin Višnjić/Pixsell

Sve više tužbi i presuda protiv novinara, novinskih, TV kuća i portala povod je za razgovor s Vesnom Alaburić, jednom od najpoznatijih hrvatskih odvjetnica, specijaliziranom za medijsko pravo i ljudske slobode. U svojoj tridesetogodišnjoj odvjetničkoj karijeri zastupala je mnoge redakcije i branila mnoge novinare. Jedna je od osnivačica Centra za zaštitu slobode izražavanja koji pruža i besplatnu pravnu pomoć novinarima.

U posljednje su vrijeme zaredale tužbe i presude protiv novinara i novinskih izdavača za narušavanje ugleda i klevetu. Samo Milijan Brkić ima 25 aktivnih tužbi, čija sveukupna potraživanja prelaze pola milijuna kuna. Vidite li to kao pokušaj pritiska i uvođenja cenzure na mala vrata?

Ne mogu komentirati tužbe Miljana Brkića jer ne poznajem te predmete. Tužbama protiv medija državni dužnosnici u pravilu žele postići nekoliko ciljeva. Najvažniji je svakako javnosti dati do znanja da sporne informacije smatraju netočnima i da su to spremni dokazati na sudu. Nije zanemariva ni poruka autoru i nakladniku da ih u sljedećem slučaju negativnog publiciteta čeka nova tužba i novi sudski spor.

Ako sudovi u medijskim sporovima ne uspijevaju pronaći pravilnu ravnotežu između sukobljenih ljudskih prava, s jedne strane na slobodu izražavanja, a s druge na zaštitu ugleda i drugih prava osobnosti, i ako prava osobnosti štite kao važnije ljudsko pravo, tada sudski procesi protiv novinara i nakladnika imaju ‘zamrzavajuće’ efekte na slobodu izražavanja i uvode autocenzuru.

Branili ste brojne redakcije i novinare a jedna od najpoznatijih obrana je obrana Feralovih novinara Čulića i Ivančića 1996. zbog teksta ‘Kosti u mikseru’ koje je Državno odvjetništvo optužilo zbog omalovažavanja predsjednika Republike, ali ih je sudac Marin Mrčela oslobodio. Vi ste tada objavili tekst ‘Istina iz pisoara’ koji mnogi nazivaju udžbeničkim primjerom obrane satire od zakonske kriminalizacije. Možete li objasniti razliku između činjenične tvrdnje i vrijednosnog suda?

Ukratko, tvrdnja o nekom događaju, pojavi ili osobi koja se može utvrditi istinitom ili neistinom za sve ljude suglasno, ili, drugim riječima, dokazati istinitom, činjenične je naravi. Vrijednosni sudovi su mišljenja, komentari ili “ideje”, kako bi to rekao Europski sud za ljudska prava, koji ne podliježu dokazu istinitosti. Pravilno razlikovanje tih dviju vrsta informacija iznimno je važno u medijskim sporovima jer za njih vrijede drukčija pravila za oslobođenje novinara i nakladnika od odgovornosti u nekom sudskom procesu.

Za činjenične tvrdnje važno je da se dokaže njihova istinitost ili barem osnovani razlog da se povjeruje u istinitost, dok je za vrijednosne sudove važno da se temelje na dostatnoj činjeničnoj osnovi, da postoje opravdani razlozi i povod za iznošenje uvredljivog vrijednosnog suda. Sve, naravno, uz pretpostavku da je riječ o temi javnog interesa jer je javni interes ono što slobodi izražavanja daje prednost pred drugim ljudskim pravima i slobodama.

Pravnici u pravilu ne znaju mnogo o satiri i da ne razumiju što satiru čini drukčijom i specifičnom u odnosu prema svim drugim načinima komentiranja

Smatrate li da su sve strane uključene u pravne postupke, novinari, tužitelji, odvjetnici i suci dovoljno upućene u satiru, te ono što satiru čini satirom?

Ne, mislim da pravnici u pravilu ne znaju mnogo o satiri i da ne razumiju što satiru čini drukčijom i specifičnom u odnosu prema svim drugim načinima komentiranja. Zato satiričari moraju sudu objašnjavati što je satira, a njihovi odvjetnici moraju tim objašnjenjima dati odgovarajući pravni “okvir”.

Predstavnici Hrvatskog novinarskog društva nedavno su izvijestili ministra Bošnjakovića o velikom broju sudskih postupaka protiv novinara i medija i neujednačenoj sudskoj praksi. Tražili su dekriminalizaciju djela protiv časti i ugleda. Smatrate li da treba mijenjati zakon, ili je zakon dobar ali se ne provodi. Ili je možda loša sudska praksa?

Dekriminalizacija se tiče kaznenih postupaka protiv ugleda i časti. Zagovornica sam brisanja svih kaznenih djela protiv časti i ugleda iz našeg Kaznenog zakona zato što smatram da kazneno pravo treba biti rezervirano samo za najteže povrede nekog zaštićenog društvenoga ili osobnog dobra, i to samo u slučajevima kad se odgovarajuća pravna zaštita ne može osigurati drukčije.

Građansko pravo nudi cijeli spektar mogućnosti pravne zaštite u slučajevima povrede ugleda, časti ili drugih prava osobnosti, pa ne vidim osobitog opravdanja da se istim osobnim dobrima osigurava i kaznenopravna zaštita. Ako dekriminalizacija nije opcija i ako prevladava politička volja da se ugled i čast štite i Kaznenim zakonom, smatram da je naš Zakon dobar i da omogućuje obranu svakog novinara koji je svoj posao obavljao u javnom interesu.

Kako tumačite tužbu Uprave HRT-a protiv Hrvoja Zovka i ogranka HND-a televizije ‘zbog grube povrede ugleda, časti i imena’. Traži se 500.000 kuna jer su se novinari usudili upozoriti na neke, navodne, nelogičnosti u izboru projekata iz vanjske produkcije.

Ni meni nije poznato da je jedna medijska kuća pokretala sudske sporove protiv novinara, strukovne udruge i drugih nakladnika radi zaštite svojeg ugleda. Očigledno je riječ o odluci rukovodstva HRT-a da se tužbama suprotstavi negativnom publicitetu i da prijetnjama novim tužbama “disciplinira” kritičare. Rekla bih da odgovor na prvo pitanje vrijedi i u ovom slučaju.

Bi li i novinari trebali tužiti političare za uvrede i prijetnje. Eto, zagrebački je gradonačelnik neki dan rekao novinarkama da ‘grakću kao vrane’, zastupnik Glasnović je novinare nazvao ‘moralnim tifusarima’, a sada već jako poznat Ivan Đakić prijetio je novinaru Ivanu Žadi da će ga zatući ili ‘platiti, već znam koga iz Zagreba da to napravi umjesto mene’.

Ne mislim da sudovi trebaju biti mjesto razrješavanja polemika i javnih sporova. Vjerno prezentiranje nekih događanja može biti pogubno za aktere, a kritički komentar razobličiti svaku neprimjerenost i prostakluk. Prijetnje su, međutim, nešto sasvim drugo. Zato naš Kazneni zakon posebno štiti novinare i prijeti strožom kaznom ako se prijeti novinaru u vezi s njegovim poslom. Svaku prijetnju treba prijaviti i počinitelja sankcionirati.

Što mislite o tome kako bi se mogao (ili trebao) sankcionirati govor mržnje na društvenim mrežama?

Ne mislim da za govor mržnje na društvenim mrežama u sadržajnom smislu trebaju vrijediti neka posebna pravila. Za to ne postoji ni jedan opravdani razlog. Za društvene je mreže važno uspostaviti jasna pravila odgovornosti i obvezati na nadzor i eventualno uklanjanje spornih sadržaja u povodu prigovora. U slučaju spora o protupravnosti nekog objavljenog sadržaja odluku u svakom pojedinom slučaju mora donijeti sud.

Jedna ste od desetero odvjetnika što su u suradnji s HND-om osnovali Centar za zaštitu slobode izražavanja i pružate besplatnu pravnu pomoć. Traže li novinari od vas da ih zastupate? Imate li dojam da su novinari o tome dobro informirani?

Iskreno, očekivali smo znatno više upita i zahtjeva za pomoć. Novinari nam se u pravilu javljaju u povodu nekog radnopravnog problema, vrlo rijetko u vezi s nekom od tema o kojima razgovaramo. Ako novinari ne posjećuju web-stranicu HND-a, vrlo je vjerojatno da i ne znaju za postojanje Centra.