Veton Marevci mladi je dirigent kojemu je pripala čast otvoriti koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog, koja je do sad bila zatvorena za posjetitelje nakon što je oštećena u potresu u ožujku. Ovaj dvadesetosmogodišnjak predvodit će orkestar Zagrebačke filharmonije koja ove godine slavi 150. sezonu na koncertu koji će se održati sutra. Marevci, porijeklom iz Karlovca, iza sebe ima pozamašnu biografiju, a od 2018. obogaćena je i prestižnom nagradom
Mladog glazbenika godine koju mu je dodijelila upravo Zagrebačka filharmonija.
Priznanje Mladi glazbenik godine dobili ste 2018., a slavljenički koncert imate tek sada, dvije godine kasnije. Zašto tako ‘kasno‘?
Ovim koncertom zapravo se spajaju tri stavke. Prva je nagrada Mladi glazbenik godine koju tradicionalno dodjeljuje Zagrebačka filharmonija jednom mladom glazbeniku na kraju kalendarske godine za ostvarene uspjehe u toj godini. Ja sam priznanje dobio za uspjehe ostvarene u 2018. godini, a uručena mi je pred sam početak 2019. Nagrada za ovo priznanje je koncert u sljedećoj sezoni. Koncert se trebao održati u sezoni 2019./2020. i bio je dogovoren za sredinu ožujka 2020., no tjedan prije mog koncerta dogodio se
lockdown i zato se koncert trebao odgoditi. Izabran je zapravo dosta skori datum, što je ispalo jako dobro jer se ovim koncertom ponovno vraća orkestralna glazba u Lisinski, u svoj originalni dom, u hram kulture. Treća stavka je što je ova sezona velika 150. obljetnička sezona Zagrebačke filharmonije i biti jedan od dirigenata u tako važnoj sezoni je stvarno jedan jako poseban doživljaj.
Kako teku pripreme za koncert? Jesu li posebni uvjeti zbog pandemije koronavirusa ostavili trag?
Imamo malo smanjeni sastav gudača, ali ništa što bi remetilo izvedbu. Također, na probama nosimo maske i malo su veći razmaci između umjetnika te postoji jedan veliki pleksiglas ispred drvenih puhača kao dodatna zaštita.
Hoće li pleksiglas utjecati na kvalitetu glazbe i cjelokupne izvedbe?
Utječe minimalno, ali mi smo se zbog toga prilagodili tim uvjetima. Kolege koji su točno iza pleksiglasa su zamoljeni da konstantno budu malo dominantniji u projiciranju svojih tonova, a ostatak orkestra malo više obazriv prema toj situaciji.
Što ako se netko razboli prije koncerta? Postoje li zamjene?
Uvijek postoje zamjene. Filharmonija je ogroman orkestar i jedan aparat koji bi sigurno brzo pronašao zamjenu, ali nadam se da to neće biti potrebno.
Foto: Petar Božan
Što posjetitelji mogu očekivati od koncerta, što će čuti na koncertu?
Prvi dio koncerta donosi jednu neobičnu kombinaciju solista, sačinjenu od dva klavira i udaraljki uz orkestar. Dvije su kompozicije; prva je kompozicija bivšeg predsjednika republike,
Ive Josipovića. Riječ je o jednoj od njegovih najizvođenijih i najuspješnijih kompozicija pod nazivom ‘Dernek‘. Nakon nje slijedi koncert za dva klavira i udaraljke mađarskog kompozitora
Béle Bartóka, jednog od najvećih umjetnika 20. stoljeća. Posebnost te izvedbe jest što ona u ovoj varijanti, u kojoj soliste prati i orkestar, još nikada nije izvedena u Hrvatskoj. Drugi dio koncerta donosi jednu veliku romantičnu simfoniju, jedinu francuskog kompozitora
Césara Francka. Po mom mišljenju riječ je o simfoniji koja je zapostavljena na svjetskim pozornicama, a to je i razlog zašto sam je odabrao za ovaj koncert.
Ranije ste spominjali da ćete se na svom novom poslu u Hrvatskom narodnom kazalištu u Splitu zalagati za to da privučete što više mladih na ovakve izvedbe. Zašto bi mladi trebali doći na ovaj koncert?
Prije svega moj cilj je učiniti klasičnu glazbu što razumljivijom i privlačnijom. Često mi dolaze mladi ljudi s
bojazni hoće li njihov manjak znanja o ovom tipu glazbe utjecati na njihov osjećaj prilikom gledanja izvedbe. Odgovor je ne. Vi ne trebate poznavati apsolutno ništa o kompozitorima koji se izvode, niti o sastavu orkestra da biste osjetili moć i čaroliju klasične glazbe. Specifičnost klasične glazbe jest u tome što je ona namijenjena izvođenju uživo, a njezinim slušanjem preko bilo kojeg medija gubi se
kvaliteta osjećaja koji imate kada je slušate uživo. To je temeljna razlika u odnosu na ostalu glazbu koja se stvara da bi se slušala posredno, upotrebom tehnologije. U tome je ključ. Nekome slušanje klasične glazbe, kada je pušta kod kuće, može biti dosadno, ali slušanje uživo izaziva višestruko bolji osjećaj. Uz to, ono što klasičnu glazbu čini posebnom jest postojanje sinergije u orkestru i to posjetitelji mogu osjetiti.
Mladi s koncerta mogu ponijeti određene vrijednosti?
Apsolutno. Imao sam nekoliko situacija u kojima su me posjetitelji, koji nisu glazbenici, a neki nisu ni visoko
obrazovani, već su zaposleni u industrijskim pogonima i obavljaju "obična" zvanja, nakon što su odslušali koncert pitali kada će biti idući. Takav oblik koncerta je nešto puno više od glazbe. Vi nakon jednog takvog
izleta na koncert, operu ili u kazalište postaje bogatiji za jedno iskustvo koje ne nestaje tako lako kao na primjer osjećaj nakon slušanja nekog miksa na YouTubeu. Ljudi se samo trebaju opustiti i prepustiti glazbi, doći i uživati, neovisno o tome poznaju li ovakvu glazbu ili ne jer to uopće nije bitno.
[caption id="attachment_23746" align="aligncenter" width="696"]
Foto: Petar Božan
Jedan od povoda koncerta je i nagrada Mladog glazbenika godine. Što ona znači za vas?
To je ogromna čast jer je dodijeljena plejadi vrhunskih hrvatskih glazbenika, a posebno veseli što sam ja tek drugi dirigent, nakon maestra
Ivana Repušića, najuspješnijeg hrvatskog dirigenta, koji je dobio ovu nagradu. To mi daje dodatnu motivaciju i poticaj.
Što jednoj mladoj osobi znače priznanja općenito ako radi u struci? Koliko ona mogu biti poticajna za nastavak?
Priznanje apsolutno može biti poticaj, posebno ako se radi o nekoj nagradi koja postoji dulje vrijeme i ako uspoređujete tko ju je dotad već dobio. Ali treba biti oprezan da osobu nagrada ne zanese previše, već je potrebno ostati
skroman i
prizeman. Važno je na priznanje gledati kao poticaj za nastavak brušenja svojih vještina, a ne se zadovoljiti samo postojećom razinom. Nagradu bi trebalo smatrati dodatnim izvorom motivacije i želje za osobnim napretkom.
Brojni dirigenti grade karijeru izvan Hrvatske, vi ste ostali. Mislite li da je gradnja karijere u Hrvatskoj teži put?
Ono što je specifično kod našeg posla jest da se dirigenti razvijaju nešto kasnije od drugih glazbenika. Moj dojam je bio da je ostanak u Hrvatskoj zasad jedini ispravan način. Cilj mi je upoznati niz glazbenika, ali i povezati zemlju te stvoriti ime ovdje. Želja je kasnije
otići upoznati rad vodećih zemalja da bih potom mogao oplemeniti svoj, a onda to na koncu vratiti svojoj lokalnoj zajednici, kao i državi. Mislim da je bitno da
čovjek postane netko u svom dvorištu, ali ne da bi se njime zadovoljio, nego da bi ga kasnije mogao obogatiti nečime kada vidi kako izgledaju tuđa dvorišta.
Vi ste tako odlučili, no mislite li da bi i ostali mladi koji rade u nekim drugim sektorima trebali dati priliku Hrvatskoj i početi graditi karijeru ovdje prije nego sreću potraže izvan nje?
Mislim da se mnogo mladih ljudi prerano i previše olako odlučuje za odlazak iz zemlje. Treba si postaviti pitanje jeste li isprobali sve ovdje dostupne mogućnosti; jeste li pokušali naći svoje mjesto pod Suncem u Hrvatskoj ili ste odmah odlučiti svoje znanje i vještine graditi negdje vani. Ne mislim da je previše korektno otići raditi izvan zemlje bez da ste prije toga pokušali postići nešto u njoj jer, uostalom, ta zemlja i taj sustav vas je obrazovao. Ako se mene pita, ja bih
apelirao da mladi pokušaju postići nešto ovdje. U redu je težiti za boljim, ali trebalo bi na početku dati priliku Hrvatskoj. Iako, problem je što se često događa da vas sustav prepozna i želi vam pružiti priliku tek kada se izgradite izvan Hrvatske. Na koncu,
svatko ima pravo na svoj izbor, ali prije ili kasnije, Lassie se mora vratiti kući i bilo bi dobro da kada se vrati, da se vrati kao ostvaren s idejom da želi nešto promijeniti u području u kojem radi.
Kakvu ulogu igra država u gradnji ‘dvorišta‘?
Mogu komentirati samo s dirigentskog aspekta. Mislim da svaki mladi dirigent dobije priliku, ali ne bih rekao da svi dobiju jednaku priliku ili da ih dobiju dovoljno. Trebao bi postojati malo bolji sustav stvaranja mladih umjetnika koji bi mladim glazbenicima davao
više prilika na nekim manjim, izvansezonskim događanjima. Od vas se očekuje da stanete pred 50-ak ljudi i da ste vi već gotov proizvod, što je teško zadovoljiti. Ipak mora postojati određena razina kvalitete. Ako je razina kvalitete ispod određenog prosjeka, orkestar tu ne može ništa jer na koncu pati glazba. Zato svatko treba biti kritičan prema sebi i preispitati svoje izvedbe. Ne mogu reći da se prilika ne dobije, ali sigurno je da bi sustav trebao biti veća potpora.
[caption id="attachment_23747" align="aligncenter" width="696"]
Foto: Petar Božan
Iza vas je mnogo koncerata, kako vi vidite da mladi danas doživljavaju kulturu općenito? Mislite li da su ipak okrenuti nekim drugim vrijednostima?
Mladi su definitivno okrenuti drugim vrijednostima i okreću se sve više, a razloga za to je mnogo. Prema meni, ključan razlog je biokemijski. U našem mozgu postoje neurotransmiteri koji nam omogućavaju sreću, ugodu i veselje. Oni se oslobađaju kada sa
što manje truda ostvarite što veći uspjeh. Ljudi u glazbenoj industriji su to shvatili i zato viđamo sve više glazbe koja je repetitivna i koja zadovoljava širok opseg ljudi. To je danas postalo nekontrolirano. Oni se danas poigravaju mladim glavama, a da mladi toga nisu ni svjesni. Tehnologija omogućava neprestano generiranje novog sadržaja koji je serviran na pladnju. Društvene mreže usmjeravaju vas, a vi nemate velike kontrole nad time. Serviraju vam sadržaj za koji su primijetili da vam se sviđa. Razumijem marketinšku pozadinu toga, ali pitanje je
što će biti s generacijama ako se to nastavi, što će biti za 20 ili 30 godina.
Koje su vaše prognoze?
Mislim da će ostati nekoliko individua koje će se truditi održati neko staro znanje, ali na globalnoj razini ne ide na dobro. Morao bi se pronaći model kako mlade ljude privući i zainteresirati za
prave vrijednosti, a ne ih konstantno izlagati senzacionalizmu i konzumerizmu. Rješenje je da se iskorijeni takav pristup i način razmišljanja. Situacija je mnogo gora nego što mislimo. Važna je samokontrola, ali bez intervencije ljudi na pozicijama moći, to je teško ostvarivo.
Foto: Petar Božan
Jedan od povoda koncerta je i nagrada Mladog glazbenika godine. Što ona znači za vas?
To je ogromna čast jer je dodijeljena plejadi vrhunskih hrvatskih glazbenika, a posebno veseli što sam ja tek drugi dirigent, nakon maestra Ivana Repušića, najuspješnijeg hrvatskog dirigenta, koji je dobio ovu nagradu. To mi daje dodatnu motivaciju i poticaj.
Što jednoj mladoj osobi znače priznanja općenito ako radi u struci? Koliko ona mogu biti poticajna za nastavak?
Priznanje apsolutno može biti poticaj, posebno ako se radi o nekoj nagradi koja postoji dulje vrijeme i ako uspoređujete tko ju je dotad već dobio. Ali treba biti oprezan da osobu nagrada ne zanese previše, već je potrebno ostati skroman i prizeman. Važno je na priznanje gledati kao poticaj za nastavak brušenja svojih vještina, a ne se zadovoljiti samo postojećom razinom. Nagradu bi trebalo smatrati dodatnim izvorom motivacije i želje za osobnim napretkom.
Brojni dirigenti grade karijeru izvan Hrvatske, vi ste ostali. Mislite li da je gradnja karijere u Hrvatskoj teži put?
Ono što je specifično kod našeg posla jest da se dirigenti razvijaju nešto kasnije od drugih glazbenika. Moj dojam je bio da je ostanak u Hrvatskoj zasad jedini ispravan način. Cilj mi je upoznati niz glazbenika, ali i povezati zemlju te stvoriti ime ovdje. Želja je kasnije otići upoznati rad vodećih zemalja da bih potom mogao oplemeniti svoj, a onda to na koncu vratiti svojoj lokalnoj zajednici, kao i državi. Mislim da je bitno da čovjek postane netko u svom dvorištu, ali ne da bi se njime zadovoljio, nego da bi ga kasnije mogao obogatiti nečime kada vidi kako izgledaju tuđa dvorišta.
Vi ste tako odlučili, no mislite li da bi i ostali mladi koji rade u nekim drugim sektorima trebali dati priliku Hrvatskoj i početi graditi karijeru ovdje prije nego sreću potraže izvan nje?
Mislim da se mnogo mladih ljudi prerano i previše olako odlučuje za odlazak iz zemlje. Treba si postaviti pitanje jeste li isprobali sve ovdje dostupne mogućnosti; jeste li pokušali naći svoje mjesto pod Suncem u Hrvatskoj ili ste odmah odlučiti svoje znanje i vještine graditi negdje vani. Ne mislim da je previše korektno otići raditi izvan zemlje bez da ste prije toga pokušali postići nešto u njoj jer, uostalom, ta zemlja i taj sustav vas je obrazovao. Ako se mene pita, ja bih apelirao da mladi pokušaju postići nešto ovdje. U redu je težiti za boljim, ali trebalo bi na početku dati priliku Hrvatskoj. Iako, problem je što se često događa da vas sustav prepozna i želi vam pružiti priliku tek kada se izgradite izvan Hrvatske. Na koncu, svatko ima pravo na svoj izbor, ali prije ili kasnije, Lassie se mora vratiti kući i bilo bi dobro da kada se vrati, da se vrati kao ostvaren s idejom da želi nešto promijeniti u području u kojem radi.
Kakvu ulogu igra država u gradnji ‘dvorišta‘?
Mogu komentirati samo s dirigentskog aspekta. Mislim da svaki mladi dirigent dobije priliku, ali ne bih rekao da svi dobiju jednaku priliku ili da ih dobiju dovoljno. Trebao bi postojati malo bolji sustav stvaranja mladih umjetnika koji bi mladim glazbenicima davao više prilika na nekim manjim, izvansezonskim događanjima. Od vas se očekuje da stanete pred 50-ak ljudi i da ste vi već gotov proizvod, što je teško zadovoljiti. Ipak mora postojati određena razina kvalitete. Ako je razina kvalitete ispod određenog prosjeka, orkestar tu ne može ništa jer na koncu pati glazba. Zato svatko treba biti kritičan prema sebi i preispitati svoje izvedbe. Ne mogu reći da se prilika ne dobije, ali sigurno je da bi sustav trebao biti veća potpora.
[caption id="attachment_23747" align="aligncenter" width="696"]
Foto: Petar Božan
Iza vas je mnogo koncerata, kako vi vidite da mladi danas doživljavaju kulturu općenito? Mislite li da su ipak okrenuti nekim drugim vrijednostima?
Mladi su definitivno okrenuti drugim vrijednostima i okreću se sve više, a razloga za to je mnogo. Prema meni, ključan razlog je biokemijski. U našem mozgu postoje neurotransmiteri koji nam omogućavaju sreću, ugodu i veselje. Oni se oslobađaju kada sa što manje truda ostvarite što veći uspjeh. Ljudi u glazbenoj industriji su to shvatili i zato viđamo sve više glazbe koja je repetitivna i koja zadovoljava širok opseg ljudi. To je danas postalo nekontrolirano. Oni se danas poigravaju mladim glavama, a da mladi toga nisu ni svjesni. Tehnologija omogućava neprestano generiranje novog sadržaja koji je serviran na pladnju. Društvene mreže usmjeravaju vas, a vi nemate velike kontrole nad time. Serviraju vam sadržaj za koji su primijetili da vam se sviđa. Razumijem marketinšku pozadinu toga, ali pitanje je što će biti s generacijama ako se to nastavi, što će biti za 20 ili 30 godina.
Koje su vaše prognoze?
Mislim da će ostati nekoliko individua koje će se truditi održati neko staro znanje, ali na globalnoj razini ne ide na dobro. Morao bi se pronaći model kako mlade ljude privući i zainteresirati za prave vrijednosti, a ne ih konstantno izlagati senzacionalizmu i konzumerizmu. Rješenje je da se iskorijeni takav pristup i način razmišljanja. Situacija je mnogo gora nego što mislimo. Važna je samokontrola, ali bez intervencije ljudi na pozicijama moći, to je teško ostvarivo.
