Foto: Pixabay

I dok Rusija i Ukrajina ratuju oružjem, cijeli svijet protiv Rusije ratuje sankcijama. Sankcije tako nisu izbjegle ni sport. Izbacivanje ruske nogometne reprezentacije iz dodatnih kvalifikacija za svjetsko nogometno prvenstvo, oduzimanje domaćinstva ovogodišnjeg svjetskog prvenstva u odbojci i otkazivanje utrke Formule 1 samo su neke od sankcija u sportu, a njihov je popis iz dana u dan sve veći. S obzirom na to, pojavilo se logično pitanje, a to je treba li se politika miješati u sport?

Kroz povijest sport se pokazao kao vrlo dobro sredstvo za iskazivanje političkog stava i (ne)slaganja. Bojkoti Olimpijskih igara uslijed hladnoratovske politike, onih 1980. godine u Moskvi i 1984. godine u Los Angelesu pokazali su da je sport zapravo rat drugim sredstvima. Bojkot 1980. u Moskvi organizirala je Amerika i na taj je način izrazila neslaganje oko angažiranosti SSSR-a u Afganistanu. Četiri godine kasnije, u Los Angelesu, SSSR uzvratio je istom mjerom.

Danas, jedini način da Zapad odgovori Putinu jest rat sankcijama čiji je cilj u potpunosti izolirati Rusiju i izazvati reakciju iznutra. Tako su krovna svjetska i europska nogometna organizacija izbacile rusku nogometnu reprezentaciju i ruske klubove iz svih daljnjih natjecanja. Osim nogometa, i ranije navedenih odbojke i Formule 1, sankcije su uvedene i u atletici, skijanju, hokeju na ledu, ragbiju, i badmintonu.

Mnogi će reći da sportaši nisu krivi za trenutno stanje i da nema smisla da ispaštaju zbog odluke političara. Istina, nisu sportaši krivi, ali nije krivo ni dijete iz Ukrajine kojem je preko noći oduzeta radost djetinjstva ili još gore, život. Možda su sankcije prema sportašima nepoštene, ali nepošten je i rat. U trenutačnoj su situaciji sportaši kolateralne žrtve, kojih u svakom ratu uvijek ima, ali upravo se sankcijama broj takvih žrtava želi smanjiti. Jer bolje jedno otkazano natjecanje, nego jedna bombardirana bolnica.

I dok je većina sportova suspendirala ruske sportaše iz svih natjecanja, vodeće teniske organizacije još uvijek dopuštaju ruskim tenisačima da se natječu u pojedinačnim kategorijama, dok je reprezentacija izbačena s Davis Cupa. S druge strane, nije ruski sport jedini koji je stao. Ukrajinski je sport u potpunosti paraliziran. Broj žrtava svakim je danom sve veći, a među njima su i ukrajinski sportaši. Mnogi od njih su reket, loptu ili boksačke rukavice preko noći morali zamijeniti oružjem. Nije li, prije svega, to nepošteno?

Tako Rusi Medvedev i Rubljov i dalje igraju tenis, ali Ukrajinci Stahovski i Dolgopolov vratili su se u svoju domovinu da bi je branili. I ruski i ukrajinski sportaši nisu krivi za trenutno stanje, ali dok neki ostaju bez mogućnosti sudjelovanja na turniru, drugi se bore da ne ostanu bez svojih domova, domovine i života kakvog poznaju.

U nogometu je za crveni karton kriv samo jedan sportaš, ali ipak pati čitava momčad. Isto je sa sankcijama. One su crveni karton koji je Zapad dodijelio politici jednog čovjeka, ali zbog njih pate svi, pa tako i ruski sport.