Nestaju li
odgovornosti javne osobe onog trena kad svoje mišljenje izrazi na privatnom profilu na društvenoj mreži? Ili je javna osoba uvijek odgovorna javnosti, jer je sama pristala na
život pod povećalom? Ako hvatamo ministre, predsjednike i političare za svaku njihovu riječ izgovorenu ili napisanu kako na službenim, tako i na privatnim profilima,
jednak tretman treba biti i za sve blogere, glumce, pjevače, influencere i sve druge na javnoj sceni.
Knjiška blogerica, osnivačica bloga "Čitaj knjigu", Alis Marić našla se pod povećalom javnosti nakon što se na privatnom Facebook profilu pohvalila da je u
taksiju odbila staviti zaštitnu masku iako ju je taksist zamolio da ju stavi. Posebno ističući da je taksistu glas drhtao dok joj je govorio da živi s ocem koji spada u rizičnu skupinu, Marić mu je odgovorila da ne vidi poveznicu između sebe i njegova oca. Ubrzo je uslijedila
javna isprika putem profila stranice "Čitaj knjigu", ali ni nakon (ne)iskrene isprike bura koja se podigla ne jenjava. U kvaziisprici pravda se da je njezina obitelj
uznemirena odjekom koji je privukla objava na njezinom, ističe, privatnom profilu.
Foto: Facebook screenshot
Stani iza svojih riječi imenom i prezimenom
Ne treba zaboraviti da stranicu "Čitaj knjigu" na Facebooku prati više od 550.000 ljudi, a na Instagramu 10.700 – prilično velike brojke za hrvatsko tržište. Brojke su to koje ovu blogericu svrstavaju na listu hrvatskih celebrityja i influencera. Da, svima nam se "zalomi" pa kažemo nešto što možda nije za javnost, ali dotična gospođa
mjesecima širi anti-korona propagandu, svjesna činjenice da njezina riječ ima utjecaja u javnom prostoru.
Nakon svih objava i komentara kojima širi
nedokazane i neprovjerljive informacije, bezosjećajnost koju je iskazala u situaciji s taksistom kap je koja je, očito, prelila čašu i za koju nema mjesta ni na privatnom profilu javne osobe. Tako bi trebalo i biti –
javna osoba ne može zahtijevati istu razinu zaštite privatnosti kao drugi građani jer je svjesno svoj život izložila javnosti. Ako je izložen za pohvale – jednako tako treba biti i za kritike. Kritiziramo predsjednike i ministre zbog neumjesnih komentara na privatnim profilima pa možemo i Alis Marić.
Riječ javne osobe ima težinu – napisana i izgovorena privatno ili javno, ona stvara posljedice pa
isticanje da je nešto napisano na privatnom profilu nije isprika niti opravdanje. Danas na društvenim mrežama svatko prosipa pamet kako stigne i svatko o svemu ima štošta za reći, a malo toga je promišljeno i smisleno. Zaboravili su ljudi da iza svojih riječi treba stajati, a pogotovo jednom kad tvoje ime i prezime postane "netko i nešto" – pogotovo tada riječi jače odzvanjaju i utječu na mišljenja ljudi koji ti vjeruju ili prate tvoj rad.
Kad si javna osoba gotovo su ti i misli javne.
Sloboda misli naravno da postoji, ali misli više nisu samo misli jednom kad izađu preko usta - ili prsta. A jednom kad iziđu, onda za njih treba snositi odgovornost.
Ničija sloboda nije vrjednija od tuđe, ali ako svojom slobodom ugrožavaš tuđu "za badave", nije li se bolje povući? Ako nama maska ne šteti, ali ju ne želimo nositi jer ne vjerujemo u koronu, jesmo li spremni snositi odgovornost jer netko zbog nas možda završi prikovan za krevet? I sve samo zato jer je naša sloboda i naš izbor ne nositi "brnjicu".
Gdje je nestala empatija?
Osim što je na privatnom profilu širila teorije zavjere o koronavirusu, poneki "biser" završio je i na profilu "Čitaj knjigu". Tako je Marić, pozivajući se na Nikolu Teslu, zaključila da "ovi što nose maske vibriraju jako nisko i pridonose širenju virusa". Niske vibracije (koje stvaraju negativni osjećaji) pogodne su za koronavirus, a visoke ga ubijaju, kaže Marić u Teslino ime na Instagram storyju.
[caption id="attachment_25235" align="alignnone" width="970"]
Foto: Instagram screenshot
Čak i ako uzmemo u obzir da korona jest prijevara i da možda ne postoji ili nije toliko strašna kao što to "Soroševi plaćenici novinari" vole prenapuhati - ne postoje dokazi za takve tvrdnje.
Dokazi ne postoje, ali ono što postoji je strah. Strah, jer se susrećemo s nečim novim, nečim za što još nema lijeka i što može biti kobno po naše živote.
Ne možemo znati hoće li nas korona uhvatiti kao kratka prehlada ili ćemo disati uz pomoć stroja. I zato postoji strah – ali gdje je nestala empatija?
Hoćemo li nekome tko se (ne)opravdano boji pomoći tako da mu kažemo da je nerazuman ili ćemo mu pružiti potrebnu utjehu?
Ako šetamo cestom i nekome pozli i zatraži da mu pružimo bocu vode koju nosimo u ruci – hoćemo li mu dati vode ili ćemo produžiti jer, hej, ne vidim povezanost između svoje boce vode i tvoga kolabiranja.
Ponudila je Marić da izađe iz taksija, lijepo od nje. Lijepo, ali i ružno da se dovela u tu situaciju. Pa ako korona i je izmišljotina, nije li bolje nositi deset maski u taksiju, trgovini, kod frizera i mjeriti temperaturu svakih pet minuta, ali barem usnuti mirne duše znajući da nismo potencijalno ugrozili nečiji život - jer korona možda (ne) postoji i možda (ni)je jako strašna.
[caption id="attachment_25236" align="alignnone" width="959"]
Foto: Instagram screenshot
