Dok još upiremo prstom i tražimo pravdu i nekoga koga ćemo okriviti, jednoj malenoj djevojčici to više ništa ne znači.

Sustav je zakazao“. Koliko puta moramo još čuti tu rečenicu da bi se nešto promijenilo?

Tragedija se mogla spriječiti“. Zašto onda nije? Toliko pitanja, a nijedan zadovoljavajući odgovor.

Ako nas nečemu život iznova uči, to jest da moramo prestati reagirati samo kada se nešto loše dogodi, umjesto da djelujemo prije nego što je šteta učinjena. I opet, to ne činimo. Novinarska su načela prilično jasna kada je u pitanu izvještavanje o djeci. Naravno, pozvat ćemo se i u ovom slučaju na iznimne okolnosti, kada ćemo svoje postupke pravdati kao “javni interes“. U javnom interesu, čini se, bilo je objaviti fotografiju tih velikih izgubljenih očiju dvogodišnje djevojčice. U javnom interesu bilo je objaviti i osmrtnicu na kojoj jasno piše njezino ime i prezime.

“Identitet djeteta ili maloljetnika dopušteno je otkriti samo iznimno, kada je to u javnom interesu i ne ugrožava dobrobit djeteta ili maloljetnika, te uz pristanak roditelja ili skrbnika djeteta ili maloljetnika, ili kada to radi dobrobiti djeteta traže državna tijela”.

Što smo od tog javnog interesa dobili? Suosjećanje – zar su nam slika, ime i prezime potrebni za to? Tko suosjeća s djecom iz nesretne obitelji koja su ostala, koja će upravo zahvaljujući ovoj gnjusnoj situaciji ostati obilježena, a čiji je identitet otkriven radi “javnog interesa”? Stavili ste lice gore i što sad – je li nasilje prestalo? Jesu li djeca sigurna? Je li se sustav pomaknuo s mrtve točke? Ne, ali klikove ste dobili. Naslovnica mjeseca je lice djevojčice, koja to nije odabrala. Koja to i nije mogla odabrati.

Kaže se da nitko nije tako slijep kao oni što ne žele vidjeti. Upravo iznad savršenog izgovora za skupljanje klikova, stoji ono što smo (ne)namjerno izostavili. Naime, za pravdu se treba boriti prije nečije smrti, a ne na tragediji graditi priče i skupljati klikove.

“Dobrobit djeteta nadređena je javnom interesu”. Čestitke, hrvatski mediji. Možda nam svima jednom “sjedne” da tragediji nije potrebno lice.