Foto: Pixabay

Iako se ulaganje u obrazovanje neprestano spominje, u praksi se jedva primjećuje. Buran početak 2020. obilježila je pandemija koronavirusa, zbog čega studenti na hrvatskim sveučilištima vode borbe s lošim provedbama online nastave, dok političari odgovornost svakodnevno prebacuju jedni na druge. Tko je zapravo odgovoran?

Hrvatska ministrica znanosti i obrazovanja Blaženka Divjak u svojim medijskim istupima konstantno spominje da se kriza ne smije prelamati na leđima učenika i studenata.

Neki se profesori tek sad probudili

“Odluke se donose sukladno preporukama stručnjaka i epidemiološkoj situaciji te stalno uslijed promjena okolnosti možemo očekivati i promjene nekih odluka, ali naglašavamo da one sigurno neće biti donesene na štetu učenika ili njihovih mogućnosti za nastavak obrazovanja”, stoji u Uputama za vrednovanje i ocjenjivanje tijekom nastave na daljinu.

Iako naizgled takav tip učenja drži vodu, postavlja se pitanje što je pak sa studentima i visokim obrazovanjem? Tu nitko ne razmišlja o možebitnoj šteti po njihovo obrazovanje. Nastava putem online platformi u većini se slučajeva i ne provodi. Brojni studenti su nezadovoljni, ali njihov glas kao da se u ovoj situaciji uopće ne čuje. Ili se ne želi čuti.

Primjerice, studentica treće godine Prehrambeno-biotehnološkog fakulteta, Lucija, ukazuje na problem nekvalitetnog pojašnjavanja gradiva.

“Jako se teško snaći s novim lekcijama koje profesori stave na mrežne stranice fakulteta, a koje imaju više slika nego teksta. Nije dovoljno jasno pojašnjeno, a putem e-maila samo ukratko odgovore na naša pitanja. Što ako imamo mali milijun potpitanja? Pa cijeli dan možemo pričati o samo jednoj lekciji!”, kaže Lucija.

Uzevši u obzir neke starije profesore koji su (nažalost) medijski nepismeni, odgovornost pada i na dekane fakulteta koji su im, u dogovoru s Ministarstvom znanosti i obrazovanja, trebali pomoći i educirati ih

Kao studentici nutricionizma, neshvatljivo joj je zašto se nastava ne provodi online. S pravom joj nije jasno kako mogu imati online sastanke sa studentskim organizacijama na fakultetu, a s profesorima pojedinih kolegija ne. No tu problem, naravno, ne staje. Osim Lucije, golemi broj studenata na raznim fakultetima više nema pravo izlazaka na parcijalno polaganje ispita, već ih na kraju godine čeka jedinstveni ispit. Vjerojatno tek tada tim profesorima počinje buđenje iz višemjesečnog sna.

Kako je moguće, u digitalnom dobu 21. stoljeća u kojem živimo, ne provoditi online nastavu? Zar se štrajk djelatnika u obrazovnom sustavu sveo na ovo?

Škola na trećem… mjestu

Nemogućnost kontinuiranog praćenja nastave, nezainteresiranost i nedovoljan angažman pojedinih profesora na hrvatskim sveučilištima ukazuje na to da se virus u zraku širi i na obrazovni sustav. Dok učenici nižih razreda nastavu prate uz televizijski program HRT-a “Škola na trećem”, učenici viših razreda osnovnih i srednjih škola te studenti su primarno orijentirani na online nastavu. Čuvena “Škola na trećem” trebala bi se preimenovati u “Školu na trećem mjestu”, jer očito tamo i pripada.

Uzevši u obzir neke starije profesore koji su (nažalost) medijski nepismeni, odgovornost pada i na dekane fakulteta koji su im, u dogovoru s Ministarstvom znanosti i obrazovanja, trebali pomoći i educirati ih oko korištenja online alata za provedbu nastave. Zaista nije teže od svih njihovih pročitanih štiva koja očito neće doći do studenata.

Cijelo hrvatsko obrazovanje svelo se na intrizičnu motivaciju pojedinaca. Kako profesora, tako i studenata. Iako, to i dalje nije izlika za neprovođenje nastave. Fakulteti su odgojno-obrazovne ustanove i ne smiju ovako olako pucati.

Nitko se ne pita na koji se način snalaze studenti, čiji profesori stave loše skenirane knjige, ili studenti koji su zbog potresa u Zagrebu morali napustiti svoje domove i svoje živote preseliti na druge adrese

Nitko se ne pita na koji se način snalaze studenti, čiji profesori stave loše skenirane knjige, ili studenti koji su zbog potresa u Zagrebu morali napustiti svoje domove i svoje živote preseliti na druge adrese. U teoriji, svi profesori za takve situacije imaju potpuno razumijevanje. No, hoće li ga imati i na kraju godine kada će zaključivati ocjene?

Postavlja se pitanje kako se na nekim fakultetima nastava u vrlo kratkom roku organizirala, a na nekima još teku pripreme? Znači da se ipak može. Ispiti se bliže, a rješenja nema. Ministrica Divjak očito ne vidi nikakav problem, naprotiv.

Studenti kao pokusni kunići

“Prelazak država na online nastavu ocijenjen je kao ogroman iskorak u digitalnoj transformaciji koji ne smije ostati na tome da smo to napravili zato jer smo morali, već iz toga stvarno moramo učiti”, rekla je po završetku videokonferencije ministrica zemlje predsjedateljice Vijećem EU-a. Da, moramo učiti! Učiti na ovom lošem primjeru u kojem nitko nije na dobitku.

Dok su studenti očito cijelo vrijeme pokusni kunići u ovoj situaciji, tek su se nedavno omogućila izvođenja laboratorijskih vježbi na fakultetima. Brisanje odgovornosti, nejasna politička komunikacija s roditeljima, učenicima i studentima, ukazuju na virus koji će u Hrvatskoj trajati puno duže od korone. Taj virus je puno opasniji jer pogađa sve slojeve društva. Pogotovo one koji su u procesu vlastitog kreiranja i ulažu u svoje obrazovanje. No, Hrvatskoj to nije prioritet. Sve dok se s koronom i maskom na licu mogu slobodno ušetati i potpisati glasački listić. Onaj isti na kojem rješenje za ovaj problem očito nije ni na trećem mjestu.