Foto: Tomislav Miletić/Pixsell

Prije nekoliko mjeseci ispratila sam prijateljicu na put u Njemačku. Planirala je odlazak jako dugo. To me potaknulo na razmišljanje koliko dugo traje taj i takav “hrvatski sustav” pa sam shvatila da traje toliko dugo da se početka ne mogu sjetiti. Znam da je recesija počela 2008., ali, realno, uhljebi su među nama oduvijek. S jedne strane uhljebi, a s druge oni koji žele nešto više u životu. I takvi drugi sad već u desecima tisuća – odlaze.

No rektor pulskog sveučilišta Alfio Barbieri poručuje da postoji način kako nas, studente, zadržati u Lijepoj Našoj – studenti bi nakon fakulteta trebali ostati u Hrvatskoj dvije godine obvezno i ako nakon te dvije godine ne pronađu posao tek onda mogu otići. U suprotnom bi morali platiti školovanje. Rektor zagrebačkog sveučilišta Boras na to je blago distancirano odgovorio rečenicom: “Ne možemo ih zaustaviti da odu, ali njihovo školovanje nije platila država u koju odlaze”.

E pa, gospodo, država u koju odlazimo možda nije platila naše školovanje, ali nije ni naše roditelje natjerala u kut dok im je birokracija jela posljednje živce. Država u koju ti mladi odlaze nije roditelje oderala porezom, ovrhama, skupim nekretninama i mizernim plaćama. Država u koju odlaze nije zaposlila nečijeg rođaka u Banskim dvorima, jer se češljao na lijevu ili desnu stranu, ovisno o prigodi. Država u koju odlaze ne zapošljava ljude s lažnim diplomama.

Gospodo rektori, da živimo u uređenom sustavu nitko od vas ne bi nas morao nagovarati da ostanemo! Kakve dvije godine? Pa ostali bismo tu ostatak života!

Ako ste pomislili da smo mi, mladi, samo zagriženi materijalisti pa idemo van samo za novcem, draga gospodo, netko je pobrkao lončiće. Pišući ovaj komentar naletjela sam na istraživanje “Novi hrvatski iseljenici – Privremeni rad ili trajno iseljenje” Promocije plus, koje je dalo ljudima mogućnost da internetski odgovore zašto im je odlazak opcija. Kao najčešći razlog odlaska čak 60 posto ispitanika navodi opći i društveni kontekst – tu je na prvom mjestu neorganizirana i loše vođena država, nesposobni političari, stranke bez vizije, beznađe, besperspektivnost zemlje, propadanje države, društvo i narod, zapošljavanje podobnih, nepotizam, “rodijaštvo”, korupcija i kriminal.

Mladi odlaze zbog ovog sustava. Zbog negativne energije. Zbog korupcije. Zbog uhljeba. Zbog sramotnog zdravstva i prioriteta koji se svode na kupnju MIG-ova, F-ova ili ne znam kojih već aviona. I onda si dajete za pravo prozivati nas zbog novca koji ste nam dali za obrazovanje?

Nismo glupi. Svjesni smo da su to naši roditelji debelo već platili! Uz fine kamate.

Ako mislite da ću nakon faksa dvije godine raditi stručnu praksu za minimalac ili nosati tacnu po kafićima, a učila sam iz hrpetine knjiga i skripti danonoćno, grdno ste se prevarili. Svaka čast konobarima, i sama sam to radila tijekom studiranja i cijenim svaki djelić tog posla… Ali ako je netko završio medicinu, onda hoće raditi u struci, s perspektivom i plaćom koja jamči dostojanstven život.

Mojoj baki je ta logika jasna, trebala bi biti i rektorima. Možda bi nam bolja opcija bila ne završiti fakultet pa doći u neko ministarstvo s lažnom diplomom jer ćemo uz malo veza i stranačku iskaznicu svejedno dobiti posao. Printanje stoji trideset lipa. Možda da nam odlučite platiti to, manje će vas izaći.

I dakako, idemo reći da mi prodate priču da moram ostati tu dvije godine nakon fakulteta. Da živimo u uređenom sustavu, ja bih pružila ruku za ovu ideju.

Jer tada bi Ivana, studentica ekonomije, kraj burze rada prolazila sa sjetom na licu, sretna što je završila takav fakultet da se na HZZ-u ne treba zadržavati. Ne bi joj se pola susjedstva smijalo u lice jer ide na fakultet od kojeg “nema kruva”.

Marija bi bila sretna što je naučila 897 stranica jedne knjige na pravu jer zna da joj to treba na budućem poslu koji bi ovdje mogla dobiti. Sonja bi bila ponosna na magistarsku diplomu novinarstva, a ne bi je njezina mama držala u regalu da je vide gosti kad dođu. Sonja bi bila slobodna, a ne da strahuje od cenzure jer se neka njezina riječ neće svidjeti političarima koji će je tužiti i – tužbu dobiti.

Gospodo rektori, da živimo u uređenom sustavu nitko od vas ne bi nas morao nagovarati da ostanemo! Kakve dvije godine? Pa ostali bismo tu ostatak života!

Mislite li da nam Hrvatska nije privlačna? Ima nas koji bismo sagradili kuću dolje, u Dalmaciji, jer volimo more i dobru spizu, ima nas koji bi uzeli fin stančić gore u Slavoniji jer obožavamo ravnicu, ima nas koji bi ostatak života na svaku drugu rečenicu vikali ‘kaj’ jer smo ludi za zagrebancijom.

Ali, gospodo rektori, zaboravili ste jednu ključnu stvar – mi to ne možemo! Ne da ne želimo, nego ne možemo! U ovom sustavu koji nismo mi izgradili, nego vaše generacije. Ako hoćete da ostanemo, napravite nam uvjete za to. Obećajem, rado ćemo živjeti u Lijepoj Našoj… Ali, tek kada shvatite da obrazujete ljude, a ne brojeve!