Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

Damir Karakaš uživa u rijetkom zadovoljstvu jednog pisca, da ima dvije aktualne predstave prema svojim knjigama: u Gavelli igra predstava “Sjećanje šume”, a u Kerempuhu može se pogledati “Blue Moon”, predstava u režiji poznatoga beogradskog redatelja Borisa Liješevića.

Ni probe za te predstave nisu prolazile bez Karakaša.Pomagao je poučavati glumce ličkome govoru, a i nakon premijere, pozorno prati svaku izvedbu. Knjige su mu prevedene na desetak jezika, dobitnik je važnih književnih nagrada (Nagrada Fric, Petar Kočić), a ove godine našao se i u Večernjakovom užem izboru za osobu godine.

Postoji li savršena formula za pisce?

U književnosti ne možeš znati da ćeš postati pisac. Netko tko doktorira književnost želi napisati neki roman, ali ne može. Onda se pojavi neki dečko iz pilane i napiše ga. Nitko ti ne jamči da ćeš biti pisac. U pisanju je važna i ta neka pozicija, kontekst. Da imaš hrabrost otkriti svoj svijet. Pitanje je imaš li hrabrosti pisati o sebi i općenito, pa da ti mama i tata to čitaju. Sukob je to, svi mi u obitelji imamo neke traume.

U svojoj devetoj knjizi ‘Sjećanje šume’ pišete o djetinjstvu, a romani su fikcija s elementima autobiografskoga. Je li bilo prepreka u pisanju?

Imam dovoljno godina i dugo sam čekao taj trenutak pravog osjećaja da bih mogao napisati tu knjigu. Kako je rekao Meša Selimović, svi bi pisci trebali najprije imati 50 godina pa tek onda napisati sve knjige. Romani o djetinjstvu su jako nezgodni za pisanje jer kriju mnogo opasnosti. Jedna od njih je naknadna pamet, pišeš, a previše već sad znaš pa to ne ispadne dobro. Druga je to da treba naći balans između dječjeg očišta i pripovjedača. U pisanju nema žurbe i nema žurenja, to je smrt u pisanju.

Zato ja ne potpisujem ugovore unaprijed jer nikad ne znam kad ću nešto završiti i hoće li to trajati godinu, pet ili deset. Moram imati neku strast za tekst. Ne mogu pisati tako da mi netko nešto kaže, a ja da to odrađujem.

‘Obično kažem da sam ja bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao, to me tjera naprijed. Mnogo čitam i radim na sebi. Pri čitanju je važna kondicija, a ja imam nevjerojatnu’

Upravo ste završili dramu ‘Avijatičari’ koju ste pisali gotovo šest godina, usporedno s romanom ‘Proslava’ koji izlazi u travnju.

Baš sam skratio roman s 200 na 70 stranica. Kao u šahu – moraš žrtvovati neku figuru da bi mogao ići dalje. Roman ‘Proslava’ je roman s planine, planinski roman. Tim sam romanom u manje od 100 stranica opisao tri generacije i dva svjetska rata, što je nemoguće, ali tu moraš imati taj način pisanja kao kod Čehova – da pišeš riječima usko, a mislima široko ili kako govori Proust, svaka riječ mora biti na pravom mjestu.

Dugo sam radio na tom romanu, jer mi svaka riječ mora biti pogođena. To je način pisanja kao kad imaš malo municije, a okružen si demonima. Svaki metak mora pogoditi, kao riječ, u srce demona, da bi mogao napisati pravi tekst.

Bavili ste se i novinarstvom, zar ne?

Foto: Robert Anic/PIXSELL

Bio sam ufuran u novinarstvo, išao sam i na Kosovo, bio svuda po Bosni. Odlazio sam na ratišta, najviše ’94. i ’95. U početku ne možeš znati sve, novinarstvo je zanat, to naučiš. Napisao bih tekst i onda bih s lektoricom sjedio. Ono što je izašlo bilo je samo 50 posto mog teksta, koliko je to lektorica sredila sve. Danas toga više nema, pogotovo na portalima.

Studirali ste francuski jezik u Parizu na Sveučilištu Sorbonne. Kakva je vaša veza s Parizom?

Kad sam radio roman koji je objavljen u Rimu i Berlinu i razgovarao s agenticama u Parizu, rekle su mi da ne mogu ja kao Hrvat pisati tako o Parizu. To je jedna vrsta kulturnog rasizma. Francuzi su takvi da kad dođeš k njima iz Hrvatske, ti si građanin trećeg, četvrtog reda. Imao sam dvije teze u romanu o Francuzima. Prva je da su oni nacionalisti koji ne vole tuđi nacionalizam, a druga da su osjetljivi na socijalnu nepravdu, ali samo svoju. Oni protestiraju radi jednog eura, a to što negdje ljudi umiru od gladi, nije ih briga. I ove godine pozvan sam da budem gost na pariškom sajmu knjiga, volim Francusku i Pariz kao grad, ali je strancima tamo jako teško.

Kakva su očekivanja od romana ‘Proslava’?

Ima različitih ukusa, teško je sve zadovoljiti. Ali zadovoljan sam, mislim da mi je to najbolji roman do sada. Izabrao sam vrlo riskantnu točku, volim riskirati u pisanju. I u životu. Ne volim modele rada na nečemu. Obično kažem da sam ja bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao, to me tjera naprijed. Mnogo čitam i radim na sebi. Pri čitanju je važna kondicija, a ja imam nevjerojatnu.

Imaju li danas ljudi volje i vremena za čitanje?

Dugo treba da ljudi zaborave frustracije iz škole, opet se vrate knjigama i počnu čitati. Važno je čitanje, ljudima koji ne čitaju nedostaje edna dimenzija. Povlastica je vrijeme za čitanje, ali nevažno, može biti jedna knjiga na godinu, ali pročitaj je.