"Are you happy in this modern world?", stih je iz jedne poznate, čak Oscarom nagrađene, Gagine pjesme, a prateći ovogodišnje natjecanje za pjesmu Eurovizije, čini se da Hrvati nikad nisu sretni. Ovaj put nisu sretni jer navodno nismo dovoljno moderni za Eurosong, a kada ponudimo nešto moderno kao Ninu Kraljić 2016. godine onda nismo dovoljno svoji.
Onda nam smetaju strani autori i smetaju nam strani skladatelji i sve strano je ružno. Sada, kada je na izboru pjesme koja će nas predstavljati na Eurosongu u Nizozemskoj ove godine pobijedio jedan od trenutno najpopularnijih pjevača domaće estrade, plačemo zato što na Eurosong nije otišla pjesma koju su radili Šveđani i koja je ogledalo švedskog glazbenog tržišta. Hoćemo li ikada biti zadovoljni?
Plusevi i minusi
Dora 2020. ponudila je 16 skladbi od kojih niti jedna nije bila baš toliko loša da bi ju trebalo pribiti na ‘stup srama‘. Onaj tko prati nacionalne izbore drugih država znat će da je hrvatski izbor ove godine bio među boljima. Imali smo nekoliko solidnih numera u izvedbi bombastične i energične Indire, vokalno talentiranih djevojaka Đane, Lorene i Mije, pomalo neobične Aklee Neon, Alena Vitasovića i Božidarke Matije Čerine te glazbene dive Zdenke Kovačiček, čiji ćemo kriminalni urlik od kojeg su nam prokrvarile uši pokušati zaboraviti.
Karte za Doru rasprodale su se u rekordnom roku od puštanja u prodaju i dvorana je bila puna posjetitelja, unatoč panici koja je u državi nastala zbog koronavirusa. Iako s Hrvatske radiotelevizije još nije objavljena službena vijest o broju gledatelja, zbog ogromne bure koja je nastala na društvenim mrežama odmah nakon pobjede Damira Kedže i njegove pjesme Divlji vjetar, možemo pretpostaviti da broj gledatelja pred malim ekranima sigurno nije bio nezamjetan. Stoga pitanja poput "Zar to još uvijek netko gleda?" ostavimo po strani.
Najveća mana naše Dore je zapravo loša organizacija cijelog natjecanja. HRT je pjesme držao u tajnosti do zadnjeg trenutka. Dan prije Dore pustili su kratke isječke pjesama, što mnogima nije imalo nikakvog smisla.
Iz nekog razloga, ljudi zaduženi za organizaciju Dore smatrali su da bi nepuštanje pjesama u javnost trebala biti super stvar, pod izlikom da većina gledatelja Eurosonga pjesme čuje po prvi put tek te večeri te da je prvi dojam najbitniji, ali su očito zaboravili u kojem smo stoljeću. Isto su učinili i prošle godine, zato su mnogi mislili da im je ispadanje Roka u polufinalu dokazalo drugačije, no oni su ostali vjerni svojim idejama.
Najveća mana naše Dore je zapravo loša organizacija cijelog natjecanja
Nepuštanje pjesama svakako je više naštetilo izvođačima, nego što im je pomoglo. Važno je naglasiti činjenicu da je Hrvatska jedina zemlja koja se natječe na Eurosongu, a čije pjesme s nacionalnog izbora nisu dostupne javnosti prije same večeri finala. U pojedinim zemljama pjesme se ne puštaju ranije, ali barem postoje polufinala pa se u tih nekoliko dana do finala uspije oformiti stav slušatelja oko pjesama te se iskristaliziraju favoriti. Hrvatska svakako kaska za drugim zemljama, ali prvenstveno u produkciji natjecanja i organizaciji, a tek onda u smislu pjesama.
Ipak, napredak u odnosu na prošlogodišnju Doru je vidljiv. Pozornica je izgledala puno bolje, razglednice prije nastupa izvođača kao i grafike za vrijeme glasovanja bile su na zavidnom nivou, ali su ozvučenje i rad kamere bili katastrofa. Kao osoba koja je uživo prisustvovala Dori, mogu reći da je nastup pobjednika Damira Kedže na mene ostavio puno veći efekt dok sam gledala u dvorani nego kad sam kasnije ponovno pogledala nastup na YouTubeu.
Upravo zbog te mlake produkcije, nedovoljno percipirane vizije natjecanja i možda nedovoljnog interesa i želje da uložimo više i ponudimo bolje, još smo uvijek jedna od onih država od kojih se na Eurosongu najmanje očekuje.
Kladionice nas ne vole, reakcije obožavatelja Eurosonga na pobjedničku pjesmu su podijeljene, ali kako će nas drugi voljeti ako ne volimo sami sebe i ako ne podržavamo sami sebe? Kako će nas voljeti ako ne ulažemo sami u sebe? Trebamo predlagati promjene, kritizirati i savjetovati umjesto da plačemo za tobože propuštenim prilikama.
Je li Kedžo dobio pošteno? Jest, publika ga je odabrala i opet je upravo publika ona koja se žali. Ako želimo drukčije, trebamo djelovati drukčije, a ne biti pasivni promatrači koji glas podižu tek kad se sve završi.
Imamo li šanse?
Pitanje o kojemu se danas najviše raspravljalo jest ima li Kedžo šanse na Eurosongu? Postoji ono nešto što se navodno zove ‘eurovizijska pjesma‘, ali stvar je u tome da ne postoji ‘eurovizijska pjesma‘. Važno je istaknuti se, dati najbolje od sebe i predstaviti se u najboljem mogućem svjetlu. Potrebno je uložiti nešto da bi dobio dvostruko nazad. Tajna uspjeha je tajna rada. Ništa nije servirano, ništa se ne dobiva na gotovo.
Na Eurosongu bismo najviše šanse imali s Indirom, ali publika ju je stavila tek na treće mjesto, kao i žiri. Ako je hrvatska publika i žiri nisu podržali, zašto mislimo da bi strana?
Kedžine šanse za plasman u finale su polovične. Sigurno je da će u Nizozemskoj na raspolaganju imati veće mogućnosti i da će produkcija biti najbolja moguća, stoga će vjerojatno sve to drugačije izgledati i zvučati.
Kedžo ima fantastičan vokal, ali se i fantastično snalazi na sceni. Televizičan je i ugodan oku, a pjesma koju pjeva je ugodna uhu. Plus je i to što šaljemo pjesmu na hrvatskom jeziku, dok većina zemalja šalje na engleskom. To će sigurno alarmirati dijasporu, a i mnogi drugi eurovizijski gledatelji će to cijeniti.
Upravo zbog mlake produkcije, nedovoljno percipirane vizije natjecanja i možda nedovoljnog interesa i želje da uložimo više i ponudimo bolje, još smo uvijek jedna od onih država od kojih se na Eurosongu najmanje očekuje
Ukratko rečeno, nije sve tako crno. Pjesma će u Hrvatskoj zasigurno postati hit i neće otići u zaborav. Vjerujem da će se pjevušiti i za nekoliko godina i mislim da je javnost bila preoštra, ali kad se smire strasti svi će moći malo objektivnije sagledati situaciju.
Ono na što Kedžo treba sada misliti je – nastup. Treba učiniti da se eurovizijska publika naježi na njegov performans. Treba ostati u pamćenju publike (i žirija), a sve to može napraviti pametnim igranjem s efektima na pozornici i vokalnim manevriranjem. Treba se više kretati na pozornici i izvući se iz onih teških tamnih boja koje su prevladale na pozornici. Najvažnije od svega što naš predstavnik treba učiniti je poslušati sugestije publike i poznavalaca Eurosonga jer će jedino tako dogurati tamo gdje želimo da dogura. To neće biti njegov trijumf, nego trijumf svih nas.
Sretno, Kedžo!
