Čitanjem knjiga ne može se ništa postići - glumci bi za ulogu psihički oboljele osobe trebali potražiti stručnjaka. Lik se mora stvoriti spontano, nesvjesno i u kontaktu s takvom osobom. Stoga studenti na kraju prve godine studija glume na Akademiji dramske umjetnosti odlaze u posjet klinici za psihijatriju Vrapče da se upoznaju sa stanjima koja će jednog dana morati glumiti.
Posjet Vrapču
"Pokojni profesor Kulenović koji je predavao psihologiju na Akademiji vodio je studente na Vrapče. Suradnja s Vrapčem postojala je i prije. Kad sam počeo predavati na prvoj godini onda sam nastavio", rekao je Stanislav Matačić, psihoterapeut koji na Akademiji dramske umjetnosti predaje Elemente psihoanalize u glumačkom stvaralaštvu i vodi studente prve godine na Vrapče.
"Razlika između glumaca i ‘luđaka‘ jako je jednostavna. Glumac može izaći iz uloge, ‘luđak‘ ne može", rekla je Katarina Madirazza, glumica koja je u posjet Vrapču išla dva puta, jednom kad je bila prva godina na ADU, a drugi put je išla ponovno sa studentima prve godine kad je ona bila na drugoj godini studija.
Posjet Vrapču traje jedan dan i studenti u grupi obilaze odjele i razgovaraju s pacijentima. Nekad je s njima i doktor ili specijalizant, a studenti mogu postavljati pitanja pacijentu. Obilaze se odjeli urgentne psihijatrije, kronički ženski odjel, odjel za ovisnosti i forenzika. Matačić ističe da je studentima najzanimljiviji odjel forenzike na kojemu su pacijenti koji su bili neubrojivi kad su napravili zločin pa ne podliježu zatvorskoj kazni, nego su na obaveznom liječenju.
"Samim time što je na klinici, pacijent prihvaća da sudjeluje u obrazovnom procesu, ali ako neki pacijent kaže da nije raspoložen za razgovor, to se uzima u obzir", rekao je Matačić i dodao da se i na Medicinskom fakultetu dio obrazovanja odvija u bolnicama.
"Glumački mi je bila najzanimljivija jedna žena koja je pričala kako su je napali, provalili joj u stan i oteli dijete. Dok je pričala suze su joj se lile niz lice, ali u tome nije bilo emocije. Govorila je vrlo hladno i informativno jer sve te informacije nije proživjela, ali ih je vidjela u glavi i osjećala se emotivno ugroženo", rekao je Ognjen Milovanović, glumac koji je u tom posjetu Vrapču bio na odjelima za ubojstva iz nehaja, liječenja od ovisnosti i ženskom odjelu manije i depresije.
Metode u glumi
Method acting je metoda koja se temelji na tome da glumac koristi iskustva iz privatnog života.
"Na primjer, glumiš da ti je umrla mama pa koristiš iz privatnog života nešto najbliže tome što ti se dogodilo. Neki ljudi izbacuju svoje traume kroz glumu, a to nije dobro jer gluma nije psihoterapija. Ti moraš napraviti da gledatelji nešto prožive, a ne ti", rekla je Madirazza.
U Čehovljevoj metodi imaginacije glumac zamišlja što bi njegov lik napravio da se nađe u zadanoj situaciji.
"Ja kao Katarina bih reagirala drukčije nego što bi moj karakter reagirao da mu mama umre", dodala je Madirazza i napomenula da, iako je gluma za nju umjetnost iskrenog pretvaranja, gluma je posao koji se mora naučiti uključiti i isključiti.
Matačić dodaje da neke teške uloge mogu utjecati na privatan život. Kao primjer, Matačić navodi glumca Belu Lugosija koji je glumio prvog Drakulu, a toliko se uživio u ulogu da je spavao u lijesu.
Primjeri u filmovima
Na filmu su češće karakteri koji su psihopatski ili sociopatski. Najbolji primjeri takvih karaktera su u gangsterskim i akcijskim filmovima. Karakteristično je da ti karakteri prvo djeluju a onda razmišljaju. Klasičan primjer za sociopatski lik je Tony Montana kojeg glumi Al Pacino u filmu "Lice s ožiljkom".
"Psihoanalitička karakterologija podrazumijeva tipove ličnosti poput paranoidnog, manično depresivnog i histeričnog. To su određene strukture ličnosti koje mogu ići od naglašenih karakternih osobina, ali još uvijek u nekom području normalnosti", objasnio je Matačić i dodao da se "od svih tih likova na filmu rijetko vide depresivne likove jer to nije filmično".
"Je li Don Vito Corleone psihopat? Fantastično je kad karakter nije samo dijagnoza. Jer u prirodi ne postoje čiste dijagnoze", ističe Matačić i dodaje da su dijagnoze samo načini da se stručnjaci međusobno razumiju i da što specifičnije opišu neki tip djelovanja. Kako nema čistih dijagnoza, tako nema ni čistih karaktera.
