Nekada je prodavao auto dijelove, zatim povrće, a danas je portir u staračkom domu. Robert Međurečan dijete je 1980-ih i naizgled ne postoji razlog zašto bi ga jedne od najvećih hrvatskih dnevnih novina stavile na naslovnicu. No, Međurečan je istovremeno i književnik koji je izdao roman "Tako neka bude".
Prvi dan školske godine, još jedan simbolični početak, Međurečanu je poslužio da predstavi svoju petu knjigu u Tvornici kulture. Radnja je smještena u 1. stoljeće, u Judeju, a u romanu se pojavljuju dobro poznati likovi čiji su se životi preklapali s Isusovim. Ivan Krstitelj, Mirjam iz Magdale kao Marija Magdalena, Baltazar kao utamničeni starac i Bosonogi kao mogući Mesija. Radnja prati izdajnika svog naroda, mladog Židova Eleazara, koji u dogovoru s Rimljanima, da bi sebe spasio, pristaje progoniti ostale Židove.
Iako su likovi i tema vjerski, autor se ipak odlučio fokusirati na ljudsko, a ne božansko. Kako je spisateljica i radijska novinarka, Irena Matijašević rekla na predstavljanju „to je knjiga koja pleše na rubu između novog promišljanja Novog zavjeta i Isusa, ali nikako ne prelazi granicu zbog koje se itko može naljutiti. Ovo sam ja doživjela kao akcijski povijesni triler u maniri velikih epskih filmova, poput Tristo i Sparta“.
Autor je godinama proučavao tadašnji život kako bi mogao napisati što autentičnije djelo i vratiti čitatelje u to doba, koje će svakoga ponaosob zapitati koliko se promijenilo od tada do danas, život, ljudi, odnosi, društvo.
Vaš roman, „Tako neka bude“ postavljen je u Judeju u Kristovo doba, a nas zanima zašto ste fascinirani time i kako ste odlučili da ćete se fokusirati na to ljudsko? Sam naslov odiše prepuštanju sudbini i višim silama.
Tekst je uzet iz Biblije, iz psalma 89 kojega je ispisala moja urednica, Jelena Pintarić. To doba me podsjeća na ovo današnje. Bilo je to vrijeme promjena, vrijeme nesigurnosti, kao i danas. Ne znamo kako ćemo živjeti za dva mjeseca. Stvari se mijenjaju svakodnevno. U tom trenutku ljudi koji imaju dar govora, dar uvjeravanja, lako utrče i pokrenu ljude u smjeru u kojem žele. Danas imamo puno mesija. Od onog narančastog u Bijeloj kući, do onog malog u Kremlju, do kufer malih svakojakih mesija. Influenceri su mesije, a svi zapravo žele paru, ali zamotavaju priču u Mesijinu, u priču o općem dobru. Zapravo je stvar samo love.
Zvuči kao da se ništa nije promijenilo unazad dvije tisuće godina.
Kada sam proučavao shvatio sam da nije, sve je vrlo slično i mijenja se, naravno, samo nomenklatura. Mijenja se naziv. Istim je ostalo što se ljudi boje, ljudi su pohlepni. Isto je što se bore za slobodu samo da bi netko drugi zasjeo i pokupio sve plodove, svu tu želju za borbom pred njima bacio u smeće. Po principu revolucije koja jede sve ljude.
Što biste istaknuli iz tog doba što se tiče načina života? Rekli ste da je to zapravo bio zanimljiv period.
Trebalo je puno vremena da se istraži i da se skupi građa. Htio sam biti u potpunosti autentičan, osobito kada govorimo o životu svakodnevnog puka. O njemu se ne zna puno. Što je taj puk radio, kako je živio, kakvi su bili odnosi tog doba, kakve su bile njihove kuće odnosno obitelji. Ne znamo kakve su odnose gajili prema rodu, a kakve prema Rimljanima.
Prvo sam morao naučiti kako su ti ljudi živjeli da bih mogao sve složiti i uklopiti u priču koju sam imao već prije. Dobio sam jednu vrstu antičkog špageti vesterna gdje su mi izletjeli svakojaki čudni, gotovo bizarni likovi koje danas teško možemo naći.
Na koji način bizarni?
Na primjer, kolonija gubavaca. Ljudi koji su tada bili bolesni od gube, bili su odbačeni od društva. Nešto slično kao što smo imali s ljude s HIV-om, ljude u 1980-ima i 1990-ima.Pa na kraju krajeva i neke određene boleštine također. Od takvih se ljudi odmiču.
Kad se ne zna još što je to.
Tako je. S time sam pazio i promatrao kroz prizmu ljudskih odnosa, pod time mislim da me nije zanimalo božansko. Ne, ne, to ne. Nego ljudski odnos i kako čovjek kojem kažu "ti si izabran" reagira. Po principu: "Da, okej, i šta sada?"
A nije sam za sebe govorio da je izabran?
Ne. U mom obliku njemu je dovedeno do toga da mu se kaže "gledaj, ti si izabran", ali nećemo spojlati, neka ljudi čitaju.
Za lažne mesije rekli ste da su zapravo u svom trenutku sreće opazili svoj Kairosov čuperak (prema mitu Kairos je bog sretnog trenutka te svakom čovjeku pruža samo jednu priliku da ga uhvati za čuperak i time uhvati sretnu priliku). Što mislite pod time? Koliko je to presudno za trenutnu situaciju, imamo li zato toliko lažnih spasitelja i ljudi koji se tako prikazuju?
Ljudi to rade iz interesa, iz para. Uvijek je stvar u novcu. Znači, pravi, pod navodnicima pravi, ne traži para. On ne traži ništa. Za razliku od ovih koji kažu, "dođi sa mnom", ali prvo moraš uplatiti. I tu je ta razina dobrote. Ne tražim ništa. Ako hoćeš, budi uz mene, slušaj me, ako ne (Međurečan sliježe ramenima) Što se, naravno kosi sa sadašnjom, situacijom koja, sve se komercijalizira pa tako i to.
Kad govorimo o liku iz knjige, Mirjam iz Magdale, i emancipacija žena, što mislite pod time da je poslovna transakcija još uvijek ispred ljubavi? Ima li nade da se to promijeni?
Teško. Time sam govorio da je još uvijek više od 50 posto brakova u svijetu sklopljeno dogovorom, a ne iz ljubavi ili izbora. U manjem zapadnom dijelu svijeta, žene su dobile određenu slobodu i emancipaciju. Ni tu nije to otišlo do kraja. Međutim, u dobrom dijelu svijeta se nije maknulo od Mirjam iz Magdale. Mislim na Afganistan, Pakistan i taj istočni dio.
Nije samo tamo. Pola Afrike je isto takvo. Sudan, Darfur… Zato sam i uzeo Mirjam, koja je zapravo Marija Magdalena, kao primjer beskompromisnog ženskog lika koji se bori za svoja prava. Zato ona namjerno postaje prostitutka. Zato ona namjerno postaje prostitutka jer kaže da žena samo tako može biti slobodna u ovom muškom svijetu. Kao majka, supruga ili sestra, ona je uvijek vlasništvo muškarca.
Dakle, nema tu možda podznačenja da je tako, da je brak transakcija i u zapadnom svijetu?
Pa dobro, vjerojatno je. Nećemo se lagati. Ali je na zapadu ipak veći postotak da ljudi ulaze, možda iz računice, ali i iz ljubavi. Barem ono što oni misle da je ljubav.
Zanima nas, bili ste dragovoljac, 1991. godine u Domovinskom ratu. Jednom ste u intervjuu spomenuli da ste bili dio propale akcije, za koju se zna tko je odgovoran. No ne bismo sada previše o tome.
Zna se to već 30 godina i nažalost je to tako. Nema tu nekih velikih pomaka, ali ti ljudi koji su bili odgovorni, već odavno nisu živi.
Što mislite o prosvjedu u Benkovcu koji je bio protiv održavanja festivala na kojem je prikazan „Mirotvorac“?
Prije svega uvijek je stvar neznanja. Dakle, mi igramo po principu simbola. I slinimo na točno određene simbole, poput Pavlovljevih pasa. Kada Hrvatu kažeš "četnik", odmah počne sliniti. Kad Srbinu kažeš "ustaša", on slini. E sad, tako ti je to. Desničari uvijek imaju partizane i Tita, a ljevičari ustaše. I zapravo, nema argumentirane priče. Samo se nabacujemo i blatimo simbole. Ljudi nemaju pojma što je tamo. Oni su samo čuli da su neki jugoslavenčine pod navodnicima došli raditi njima u njihovom Benkovcu jugonostalgičarski, jugokomunjarski festival. Naravno da nema veze s time. To su ti simboli. Jer oni ne idu u dubinu. Oni samo gledaju.
Budući da ste i u jednom intervjuu istaknuli već Balaševićeve stihove „krivi smo mi koji smo šutjeli“, što mislite o ponovnom uvođenju vojnog roka? Sad, 13.9. će biti prosvjed protiv, a sve više zemalja se zalaže za njegovo ponovo uvođenje.
Klizimo prema totalitarizmu light. Ne samo mi u Hrvatskoj, nego je zapravo cjelokupna zapadna Europa ide u tom nekom light totalitarizmu. I stvar je vrlo jednostavna. Militariziramo se ponovno. Onaj svijet koji je postojao prije 2020. više ne postoji. Sad smo ušli u neku novu eru. Kao što smo ušli i u 1930-e. Sada je pitanje hoćemo li biti dovoljno pametni i iznjedriti nešto pametno pa da ne idemo prema ratu, nego da to ostane na razini političkog sukoba. To ćemo tek vidjeti.
Istaknuli ste jednom prilikom da je "bitno biti dobar iako se ne profitira od toga". Kako to pokazati nekim vođama i silama koje vode ratove?
Oni znaju jako dobro što to znači, ali oni su tamo ne zbog toga što su dobri, nego zato što žele biti tamo. Žele biti u tom mjestu zbog moći, vlasti…, a ne dobrote. Ideja dobrote ostala je jedino sirotinji jer ona nema ništa drugo osim dobrote, a oni koji drže vlast ne smiju biti dobri. Čak i ako to jesu, zapravo ne smiju biti dobri jer moraju stalno paziti i biti nabrijani.
Sami ste bili dijete osamdesetih, one su vas oblikovale i naučile razmišljati, no kažete da su i oblikovale vašu estetiku. U kojem kontekstu to mislite, s obzirom da je estetika danas dosta vezana za društvene mreže. I sami dosta koristite Facebook pa koliko biste rekli da vam je važno na njemu se etablirati?
Koliko god da koristim mreže, ja sam analogno stvorenje. Dio sam analogne generacije koja koristi internet i računalo samo kao pomoćno sredstvo, za razliku od vas koji ste uronjeni od samog rođenja. Vi internet gledate na drugi način. Ja bez njega mogu, ali ne znam možete li i vi. Teško. Jer ja sam poznavao vrijeme kad doista nije bilo interneta i živjelo se bez njega. Internet koristim kao oruđe. Ništa drugo. Ne utvaram si da mogu ući u dubinu jednog milenijalca ili jednog klinca iz generacije Z.
Pa dobro, mislim da vam mi nismo ni ciljana publika.
Meni su publika svi koji mogu doprijeti do onoga što ja želim reći. Uopće mi nije važno ima li čovjek 20 godina ili 100 jer ja zapravo ne pričam generacijsku priču, nego cjeloživotnu, civilizacijsku priču.
Dajte nam neku misao za budućnost – Neka bude kako bude ili mislite da možemo nešto promijeniti?
Ne, ne, ne. Radite da bude dobro. Jedna rečenica u knjizi kaže da zlo pobjeđuje kad dobri ljudi ne rade ništa. Znači mora se raditi. Treba biti dobar, ali se mora raditi na suzbijanju zla. Čak i tada kada znaš da nećeš pobijediti. Čak i onda.
