Za njega znaju, ne samo u Hrvatskoj, ne samo u Europi, već i u Americi. Ima tri uspješna filma, studentsku udrugu Playbox Production koja se bavi audiovizualnim djelima te brojne suradnje s hrvatskim poznatim glumcima, a tek su mu 22 godine. Dijete je Zagrebačkog kazališta mladih, ali velika ljubav prema "daskama koje život znače" prerasla je u još veću ljubav prema filmu. Riječ je o Karlu Gaguliću i njegovim djelima "Brod u boci", "Škola koja ne postoji" te njegovom zadnjem filmu koji ga je doveo do Amerike – "Adio".
Koliko je film Adio osvojio nagrada?
Dobio je dvije nagrade, jedna je nagrada publike na 3. Ciklop film festivalu gdje me baš cijene i gdje sam uvijek dobrodošao kao gost. Druga je nagrada možda nešto malo posebnija i čekam da taj trofej sad stigne iz Amerike, a riječ je o posebnom priznanju iz New Jerseya, Student World Impact Film Festivalu gdje je bilo prijavljeno više od 5000 filmova iz 150 zemalja. Ušli smo u četvrtfinale pa u polufinale i dobili priznanje. Nije dobio toliko velik broj nagrada, na koliko je išao festivala.
Na koje je sve festivale bio prijavljen?
Prvo takvo javno prikazivanje nam je bilo u Sarajevu u sklopu 14. Omladinskog film festivala, prije toga smo bili na See Online Film Festivalu, onda smo bili također na online festivalu u Makedoniji i Lift-Off Filmmaker Sessions u Engleskoj. Zatim već spomenuti Ciklop film festival i onda je slijedila Amerika.
Prije Amerike su me zvali s filmske večeri, Noć hrvatskog filma i medija. To je po svim europskim gradovima, a film se paralelno prikazivao u četiri zemlje. Tamo se gledaju najbolji od najboljih filmova. Naravno, prijavio sam se i na još nekim velikim festivalima u Hrvatskoj, ali nažalost nisam prošao selekciju, no to me ne sputava da ga prijavim i sljedeće godine. Dakle, sveukupno nekih devet festivala.
Jesi li očekivao takav uspjeh?
Ne. Meni je bio cilj, ajmo bar jedan strani, jedan domaći festival – čisto da se pokažem narodu. Devet festivala nekome je i dalje mala brojka, ali meni koji sam tek počeo s filmom nije.
Film "Brod u boci" također je osvojio neke nagrade?
Da. On je dobio najviše nagrada: dvije nagrade publike i Grand Prix nagradu. Taj je film prošle godine uvršten u obaveznu literaturu u hrvatskim srednjim školama. Meni se ljudi javljaju na Instagram i pišu mi da im se svidio film. Grand Prix mi je dao motivaciju da bih ja od toga trebao napraviti nešto više. Dobio sam ideju da napravim ili jedan dugometražni film ili seriju.
Zapravo sam htio napraviti šest epizoda serije koje će činiti jedan dugometražni igrani film, tako da prvo odem na festivale kao dugi metar i onda ga puštam van kao seriju. Naravno, krajevi bi bili drugačiji jer te mora nešto natjerati da pogledaš drugu, treće, četvrtu ili koliko će već biti sezona.
I kako teče pretvaranje te ideje u djelo?
Počeli smo pisati, okupio sam jedan mali tim ljudi i u mjesec i pol dana smo napisali cijelu seriju od epizoda po 15 minuta. Cilj je bio to napraviti za jednu medijsku kuću, ali sam zaključio da je to malo predobar scenariji da bi išao na YouTube. Upoznao sam jednog čovjeka čija je serija završila na Netflixu i otišao sam s njim na sastanak. Njima se to jako svidjelo. Rekli su mi da ćemo s tim projektom morati malo pričekati jer sam još student.
Meni je jasno da kad ti dođe jedan Matanić i jedan Gagulić da to nije isto. Ja sam odlučio dalje razvijati taj projekt i otvorilo se nekoliko mogućnosti. Ako želimo da to ide na Netflix ili HBO ne možemo imati epizode po 15 minuta, tako da sada radimo na scenariju jer želimo imati epizodu od sat vremena. Ne želimo žuriti s tim, fokusirani smo na pisanje i na pravljenje pilot epizode.
Na puno si festivala bio, tamo upoznaješ mnoge poznate glumce, redatelje, producente… Kakav je osjećaj biti u tom svijetu filma?
Sretan sam i zahvalan. Ove sam godine upoznao glumce iz Netflixove serije Elite, imao sam priliku popričati s Andreom Lamogliem. Nikad neću zaboraviti scenu kada mu se jako žurilo na toalet, a njemu je bilo jako neugodno prekinuti razgovor. U toku razgovora se ispričao i rekao da mora na WC, a si mislim "pa ti si tu zvijezda, nemaš se što ispričavati".
Tvoji filmovi također imaju zvijezde, radiš s profesionalnim hrvatskim glumcima. Kako dolaziš do njih i kako oni pristaju na suradnju s tobom?
Uvijek netko zna nekog. Mene je bilo strah pitati Natašu Dangubić da mi glumi u filmu. Imao sam 15 scenarija za slučaj da me odbije. Na kraju shvatiš da te ništa ne košta doći i pitati. Nataša je odlično reagirala, dala mi broj telefona i glumila je u dva moja filma.
Za film Škola koja ne postoji, htio sam da mi Goran Navojec glumi tatu, ali sam znao da je bukiran. Nekako sam došao do broja i prvo mu posalo poruku na WhatsAppu, ali odgovora nema. Pošaljem mu ponovno, ali na iMessage. Pročitao ju je u sekundi. Ja sam samo bacio mobitel sa strane. Odgovorio mi je da se čujemo u petak. Dođe taj famozni petak, ja cijeli dan očekujem poziv i ništa, nabacim popodnevnu dremkicu i evo ti ga na, zove Goran Navojec, a ja zvučim kao da sam mamuran. Tako je to prošlo…
Sad za ovaj zadnji film, nisam uopće imao straha – zvao sam i pitao. Svi su pristali koje sam htio.
Smijemo li znati s kim ćete još od poznatih surađivati?
U filmovima koji tek dolaze isto su velika glumačka imena, već ne mogu reći, ali evo recimo ja sam veliki fan Bibinog svijeta. Moja baka živi u toj zgradi gdje se to snimalo pa sam kao mali gledao kako kamera ide gore-dolje, kako se pomiče kada nešto snimaju izvan tog dućana. I sad se otvorila prilika da radim s Anom Begić Tahiri, uz nju i s Fabijanom Pavao Medvešekom.
Predstavlja li problem profesionalnim glumcima raditi s nekim mlađim, s nekim tko nema završeno potrebno obrazovanje, recimo akademiju?
Ne. Nikada nisam osjetio takav neki pritisak, dapače dobio sam jako puno savjeta. Glumci su rekli da im moram reći što želim, oni stvarno nemaju problem s tim.
Sad zadnje što ste organizirali je Filmska analiza. Što želite postići tim projektom?
Mi smo studentska udruga i sve dok je tako radit ćemo za mlade. Ja sam siguran da među tih 500 srednjoškolaca koji dođu i pogledaju filmove, sigurno nekoga zainteresira scenariji ili režiranje ili nešto drugo. Mi uvijek pozovemo ljude da nam se jave, da pošalju svoje scenarije.
Ako bude puno prijava napravit ćemo i natječaj gdje ćemo izabrati dva najbolja scenarija i kompletno im pomoći i financirati da se taj film snimi i upravo će se njihovi filmovi za godinu dana vrtjeti na toj Filmskoj analizi. Ne naplaćujemo ulaz zato da to ide nama u džep, već da možemo snimiti nečiji film. Filmskom analizom želimo dalje širiti ljubav prema filmu.
Studentska udruga Playbox Production ne bavi se samo snimanjem i produkcijom filmova. Koje još usluge pružate i što sve možemo očekivati od Playboxa u budućnosti?
Postoje dva Playboxa. Firma Playbox d.o.o. bavi se organizacijom događanja kao što je recimo LMF Festival pa mi kao udruga Playbox Production pomažemo, volontiramo oko toga tako da smo i mi lagano krenuli u te vode s partijima.
Ideja je da se Playbox Production bavi audiovizualnim djelima, što znači i promo video, i glazbeni spotovi, no najviše se baziram na film i seriju zato što želim da do 2030. godine ekipa ne kaže "Jesi gledao to na Netflixu?", nego "Jesi gledao to na Playboxu?". Kada čujem tu rečenicu, znat ću da sam uspio. Nije nemoguće!
