Dva desetljeća nakon što je osnovao H-Alter, Toni Gabrić ostao je vjeran ideji nezavisnog i kritičkog novinarstva. Usprkos velikim promjenama u medijskom okolišu te polaganom urušavanju profesije, i dalje vjeruje u snagu informacija, analitičnosti i bespoštednog propitivanja onoga što se servira kao istina. U razgovoru povodom 20. obljetnice portala H-Alter prisjetio se njegovih početaka, govorio o kompromisima koje nikada nije pristao napraviti te izazovima očuvanja novinarske nezavisnosti u vremenu kada mediji sve češće služe moći, a ne javnosti.
Prije dva desetljeća pokrenuli ste H-Alter "zabrinuti urušavanjem novinarske profesije, njezinom banalizacijom i podložnošću vladajućim optikama", što Vas je prije najviše motiviralo da pokrenete H-Alter?
Osim spomenutih urušavanja, banalizacije i podložnosti koji su nas brinuli, mene osobno motivirale su još dvije stvari. Od travnja 2004. do travnja 2005. radio sam kao urednik na jednom drugom portalu za civilno društvo, koji je odavno ugašen. Na njemu se okupila grupa mlađih ljudi, tada uglavnom apsolvenata ili tek završenih studenata. Zajedno smo odlučili pokrenuti H-Alter. Bilo mi je stalo da iskoristim svoje predznanje i kakav-takav utjecaj kako bih im pomogao u tim formativnim godinama za portal. Nisam planirao da na njemu ostanem pola radnog vijeka. I drugo, pošto sam prethodnih desetak godina radio u "velikom" novinarstvu, želio sam sebi dokazati da mogu nešto napraviti i u "malom".
Kakvim ste medijskim prostorom bili okruženi, a kakav ste željeli stvoriti? Jeste li u tome uspjeli?
Tada su bili jasno izraženi neki trendovi koji su javni prostor doveli do ovoga što imamo danas. Korporativni mediji su snažno promovirali nesumnjivo štetne poduzetničko-političke projekte, poput masovne gradnje gof-terena ili Horvatinčićevog poslovnog kompleksa u Varšavskoj i na Cvjetnom trgu.
Primjerice, o Anti Gotovini se u medijskom mainstreamu šutjelo dok je bio u bijegu od suda i pod zaštitom vlasti; nakon političke odluke da bude lociran, identificiran, uhapšen i transferiran, taj isti mainstream "otkrio" je da je po Francuskoj bio osuđen zbog oružane pljačke, iznude i otmice, o čemu smo Igor Štiks i ja davno prije pisali u Feralu. Kada je na Haaškom sudu u nevjerojatnom obratu oslobođen, postao je ugledan građanin i poslovan čovjek, pa je kriminalni dio njegove biografije, k‘o po dogovoru, u medijskom mainstreamu zataškan, kao što su zataškani i ratni zločini s hrvatske strane 1995. za koje nikad nitko nije odgovarao.
Država je, naravno, i tada obilno financirala filoustaške medije, poput Hrvatskog slova. Nina Obuljen osnutak H-Altera dočekala je na poziciji šefice kabineta ministra kulture, potom je postala državna tajnica i pokazivala nam je, uglavnom, svoje umiveno lice. Feral Tribune još je izlazio, Novi list se uglavnom još moglo čitati bez napada dijareje, portali su tek dolazili do publike, FB je tek bio osnovan, Twitter još nije, a AI je uglavnom bio u sferi znanstvene fantastike. Informativni program HTV-a se, osim kratkog ekskursa 2012. - 2015., jednoliko pravocrtno kretao prema ništavilu kakvo nam pruža danas.
Nisam želio stvoriti medijski prostor, želio sam da napravimo čitljiv i zanimljiv portal, neku vrstu internetskog newsmagazina otvorenog progresivnom civilnom društvu u kojem ćemo moći pošteno zarađivati svoj kruh. U tome smo uspijevali samo u pojedinim fazama.
Kad se osvrnete na 20 godina H-Altera, što biste istaknuli kao najveće postignuće?
Daleko najveće postignuće jest što smo pružili prostor nekolicini mlađih ljudi koji su ulazili u novinarsku profesiju, i što su neki od njih tu priliku znali zgrabiti, dobro ju iskoristiti i javno se promovirati. To me zaista ispunjava zadovoljstvom. Dobili smo niz stručnih nagrada i priznanja, pa proizlazi da smo najnagrađivaniji neprofitni portal u sadašnjoj državi.
Lijepim postignućem smatram i detroniziranje ovog ili onog nosioca javne vlasti nekog dužnosnika zbog bahate zloupotrebe položaja, kao što smo prije par godina, zahvaljujući serijalu kolegice Jelene Jindre, detronizirali ravnateljicu Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba Gordanu Buljan Flander i njezin upravni odbor. Nešto ranije, moji članci o sukobu interesa pri distribuciji sredstava putem javnih natječaja za časopise u kulturi zasigurno su pripomogli ostavci ministrice kulture Andree Zlatar Violić.
A kao najveću frustraciju?
Frustrira me to što sadašnja država nikada nije razvila suvisao model podrške neprofitnim medijima, dapače, jamila je dio sredstava koja su nam bila namijenjena iz Evropske unije. Naravno, u uvjetima kleptokracije nosioci vlasti ne žele da im nezavisni novinari preko ramena promatraju što rade, pa iz takve želje kreiraju i svoje medijske politike.
Spominjete da ste "izdržali dva desetljeća, odbijajući kompromise koji bi vam olakšali život". Koji su to bili kompromisi koje ste najčešće morali odbiti i što vas je vodilo u tim odlukama?
U tih 20 godina naslušao sam se primjedbi, i to iskrenih i dobronamjernih ljudi, u rasponu od "ne reži granu na kojoj sjediš", do "vrana vrani očiju ne vadi". Osobno, najviše se zabavljam kada čeprkam po svinjarijama koje proizvode sami naši donatori: od EU-a preko Ministarstva kulture i medija, Vijeća za elektroničke medije, Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, Ministarstva inozemnih poslova, pa do Grada Zagreba. To mi je, valjda, potrebno kako bih odagnao vlastite sumnje u vlastitu u nezavisnost.
Što vas, unatoč svemu, održava u tom poslu i gdje danas vidite smisao nezavisnog novinarstva?
Usprkos svemu, i danas se veselim kao dijete svaki put kad objavimo dobar tekst. Smisao nezavisnog novinarstva danas, isti je otkad ono postoji: nezavisnim informiranjem i obradom informacija, nezavisnim komentarima, analizama, reportažama itd, pomaže čitaocima i gledaocima da postanu/ostanu nezavisni pojedinci i pojedinke. Horkheimer je prije 70 godina, kad je svijet još lizao rane nakon zadnjeg velikog rata, pisao o usponu i padu pojedinca; danas, u vrijeme nastupajuće nove fašizacije svijeta, mase ljudi su posve pod utjecajem populista poput Trumpa, Putina ili Netanyahua, a dominantni medij nastupajućeg totalitarizma ovoga su puta, naravno, društvene mreže. Smisao nezavisnog novinarstva danas realizira se u savezu s onima koji u SAD-u protestiraju protiv ukidanja demokracije, ili koji u Evropi protestiraju zbog paritcipiranja njihovih zemalja u izraelskom genocidu nad palestinskim narodom.
Kažete da ćete se i dalje služiti klasičnim novinarskim naoružanjem: informacijama, analitičnošću i bespoštednim propitivanjem onoga što se servira kao istina. Mislite li da današnji mediji previše lako odustaju od tog "naoružanja"?
Radije bih govorio o kolegicama i kolegama, novinarkama i novinarima. Ne odustaju svi, ne odustaju svi lako, a neki niti ne odustaju. Pitanje je što će na kraju s njima/nama biti: hoće/mo li završiti kao pijevci koji prerano kukuriču, ili će/mo se, da nastavim s ornitološkim usporedbama, nastaviti sami glasati, u sveopćem mraku, kao ćukovi. Što se medija tiče – oni su industrija, njihova proizvodnja je zahtjevna profesija čije radnike treba odnekud platiti, i to dovoljno da bi kao ljudska bića mogli funkcionirati. Da bi mogli zaista nezavisno raditi, treba im omogućiti egzistencijalnu sigurnost. Opet se vraćamo na medijske politike u uvjetima kleptokracije...
H-Alter je stvoren u vrijeme kada su portali u Hrvatskoj tek nicali. Zašto ste se odlučili da platforma vašeg izražavanja bude baš portal?
Portal je vrlo jeftina medijska platforma, zahtijeva gotovo isključivo sredstva za novinarske plaće i za honorare vanjskih suradnika. Jednostavno je naučiti njome upravljati, pogotovo ako surađuješ s dobrim programerima i web dizajnerima, a i brza je. Kad sam sredinom 80-ih počeo surađivati u Studentskom listu, od predaje teksta uredniku do izlaska časopisa na kioske potrajalo bi četiri-pet dana; danas, na portalu, to vrijeme se mjeri u satima. Generaciji današnjih dvadesetogodišnjaka ta brzina čini se normalnom, a mene i dalje fascinira.
H-Alter se opisuje kao društveno angažirani medij. Što za vas znači ta angažiranost i gdje su granice između angažiranog i aktivističkog novinarstva? Ili ih nema, odnosno novinarstvo može biti aktivističko?
Ti svi epiteti, angažirano, aktivističko itd, više zamućuju nego što razbistruju. Novinarstvo mora biti – novinarstvo. Mora informirati, educirati, a bogme, ponekad i zabaviti svoju publiku. Ponekad ju mora suočiti s glupošću vlastitih predrasuda i s besmislom vlastite egzistencije, povrijediti je, izazvati kod nje nelagodu. Mora bespoštedno propitivati i kritizirati doslovno svakoga tko je u poziciji moći.
Kako se H-Alter nosio s pritiscima vlasti, institucija ili interesa? Dobivali ste zahtjeve da ne pišete o određenim javnim ličnostima, prisiljavali su vas na autocenzuru.
Da, prije nekoliko godina dobili smo prvostupanjsko sudsko rješenje prema kojem nismo smjeli pisati o gore spomenutoj GB Flander i o Poliklinici za zaštitu djece i mladih. To rješenje izazvalo je složnu reakciju doslovno svih relevantnih medija u Hrvatskoj. Postupak zbog privatne tužbe GB Flander protiv nas još uvijek teče uobičajeno sporim tokom.
Prethodno nas je tužila i udruga U ime obitelji, koja tvrdi da je proživjela različite psihološke traume nakon što je Goran Božićević na H-Alteru napisao da je njezin referendum o braku jedan od najvećih poteza strukturnog nasilja. UiO-u smo po presudi morali isplatiti odštetu, a isti predmet sada, odpočetka godine, čeka na pravorijek Ustavnog suda. Zahvalio bih odvjetnicima Emilu Havkiću i Vanji Jurić što nas nesebično zastupaju u ovim predmetima, kao i čitateljicama i čitateljima bez čije financijske pomoći, nakon neobičnih sudskih presuda protiv nas, definitivno ne bismo preživjeli.
S obzirom da je H-Alter nezavisan portal, a znamo da je danas financiranje medija iznimno teško – većina njih ovisi o oglašivačima, što često nameće (auto)cenzuru. Kako je H-Alter uspio očuvati nezavisnost i financijsku održivost unatoč tim izazovima?
Naša je sreća što ne ovisimo o oglašivačima, jer ih niti nemamo. Godinama smo ih pokušavali pronalaziti, ali smo na kraju zaključili da smo nesretna sinteza otklona od dominantnih ideologija i relativno niske čitanosti, što ljudima iz privrede nimalo nije atraktivno. Financiramo se putem javnih natječaja za medije i za organizacije civilnog društva. Cijena naše nezavisnosti jesu srednjeročna neizvijesnost oko izlaženja portala, jer živimo od projekta do projekta, kao i dosta mizerne plaće.
Da se vratimo malo na početak. H-Alter je pokrenut zbog zabrinutosti urušavanjem novinarske profesije, njezinom banalizacijom i podložnošću vladajućim optikama. U tom pogledu, ne možemo se ne osvrnuti na aktualno stanje u medijima. Kako gledate na imenovanje Siniše Kovačića za novog ravnatelja HINE? Za Kovačevića se govori da je pod velikim utjecajem HDZ-a. Kakav bi utjecaj djelovanje vladajuće stranke na ravnatelja tako važne institucije mogao ostaviti na medijski okoliš?
Na imenovanje Siniše Kovačića za novog ravnatelja HINE gledam otprilike isto kao što gledam i na imenovanje Ivana Turudića za glavnog državnog odvjetnika. Takvih kovačevića i turudića nagledao sam se u stotinama primjeraka zadnjih 35 godina: radi se o kadrovskoj politici kojom HDZ posve nelegitimno stavlja svoju političku šapu na javne službe za koje je od presudne važnosti da budu politički nezavisne. Recentno promoviranje kolege Kovačevića dosljedan je izraz HDZ-ove medijske politike, nema tu ništa nova. Možemo samo usput primijetiti da se Plenković i društvo pribojavaju stanovitih naslaga patine na svojem imidžu, pa na vrijeme poduzimaju nužne korake kako bi mu povratili stari sjaj.
Kovačević je bivši v. d. ravnatelj Hrvatske radiotelevizije. U njegovom se mandatu dogodila velika korupcijska afera. Je li po medijski scenu "opasnije" da je Kovačević na čelu HINE kao nacionalnog javnog medijskog servisa ili pak HRT-a?
Kad me već pitate, Kovačević bi trebao potražiti neki posao izvan javne sfere. Čujem da u Zagrebu dobro plaćaju tramvajce i radnike na odvozu smeća, a u Dalmaciji ljude na pomoćnim poslovima u ugostiteljstvu. Pa neka se konačno bavi nekim poštenim poslom.
Kad smo kod medijskog okoliša, istraživanje koje je proveo Jourlab pokazalo je da javnost ocjenjuje novinarsku profesiju slabom trojkom, a da četvrtina medijske publike uglavnom ili uopće ne vjeruje novinarskom sadržaju koji se objavljuje. Zašto mislite da se to događa i tko za to snosi odgovornost?
Problem su mi one tri četvrtine. Pretpostavljam da bi njezini pripadnici trebali što prije biti obuhvaćeni nekolicinom instant kurseva za unapređenje medijske pismenosti. Naime, niti ja ne vjerujem na prvu u otprilike 95% onoga što mi mediji serviraju. Odgovornost za stanje u njima snosi ministar medija, kao što odgovornost za željezničku nesreću snosi ministar prometa, a ministar zdravstva odgovornost ako nekome u bolnici greškom amputiraju nogu. Međutim, ministrica Obuljen Koržinek vrlo odgovorno radi upravo ono što se od nje traži i očekuje.
Koliko mediji sami doprinose toj eroziji povjerenja? Što bi po Vama trebao biti prioritet ako želimo obnoviti povjerenje javnosti u novinarstvo?
U prvom koraku tu su vlasnici medija, kojima je svrha vlasništva ostvarivanje profita i raznih drugih ekonomskih uvezanosti, pa i ekonomsko-kriminalnih, pri čemu im je javno informiranje zadnja rupa na svirali. U drugom koraku tu su njihove redakcije, uključujući i uredništva i glavne urednike, koje su danas već dobrim dijelom selektirane na poželjan način - ne uzimajući u obzir nekoliko profesionalnih metuzalema, među koje donekle i sam spadam, koji još nekako egzistiraju po tim redakcijama, a za koje ovi mlađi uglavnom niti ne znaju kakve su stvari radili prije više desetaka godina. U trećem koraku tu su mediji u javnom vlasništvu, poput HRT-a i HINA-e, koje je vladajuća politika odavno upregnula u svoja kola. U četvrtom koraku tu su institucije zadužene za brigu o stanju u medijima, poput Ministarstva i Agencije za elektroničke medije, čije vijeće imenuje većina u Saboru na prijedlog ministrice. Oni, naravno, rade ono za što znaju da su imenovani...
Po meni, dio publike koji "uglavnom ili uopće ne vjeruje novinskim sadržajima" trebao bi na političkim izborima izabrati vlast koja će poduzeti javno-političke mjere u cilju "obnove povjerenja javnosti u novinarstvo", a historijski je dokazano da to nije HDZ. Pritom vidim dva osnovna problema: prvi je da je takvih, prema istraživanju koje citirate, svega jedna četvrtina, dočim su za smjenu vlasti potrebne najmanje dvije, a drugi je da konkurentske stranke ne nude odgovarajuće javno-političke mjere. Takozvana parlamentarna ljevica u tom je pogledu, kao i u većini drugih, tragično besadržajna.
Ova je godina stvarno kaotična za medijsku profesiju, možemo reći i industriju. Početkom godine svjedočili smo egzodusu novinara s N1 televizije, a sredinom godine s radom je prestala regionalna televizijska mreža Al Jazeera Balkans. Novinari masovno dobivaju otkaze, redakcije se smanjuju, što to govori o stanju profesije danas?
Što će vam novinari kada AI može brzo, jeftino i kredibilno obavljati posao prevođenja i rirajtanja agencijskih vijesti? Pored odumiranja N1 TV i gašenja balkanske franšize Al Jazeere, uočavam i drugi problem, da stotine aktivnih portala, lokalnih radija i drugih "malih" medija na godišnjoj razini "proizvedu" zanemarivo mali broj mladih, kvalitetnih novinara. Oni su se nekada u profesionalnom smislu kalili u gradskim rubrikama i dopisništvima dnevnih listova, u omladinskoj štampi i na Omladinskom radiju (kasnije Radiju 101), a takvih redakcija, dopisništava i rubrika odavno nema. Odnosi u redakcijama i na relaciji vlasnici-redakcije rezultiraju time da mladi u tom poslu uglavnom kržljaju.
Medijsko okruženje se danas brzo mijenja – od promjenjivih algoritama i sve veće dominacije društvenih mreža, do mogućnosti koje donosi umjetna inteligencija. Kako u tom kontekstu vidite H-Alter i njegov razvoj u sljedećih 20 godina?
U profesionalnim sam stvarima pomalo konzervativan. Prednost dajem živom čovjeku, njegovoj humanoj razboritosti, svijesti i savjesti. Pretpostavljam da će u sljedećih 20 godina na H-Alteru doći do smjene generacija i da će uredničke pozicije preuzeti kolegice i kolege koje po pitanju nošenja s društvenim mrežama i umjetnom inteligencijom imaju viziju jasniju od moje. Čini mi se da sam svoju dionicu uglavnom otrčao i da se bliži trenutak kada ću štafetnu palicu predati nekome tko ima obje noge zdrave i hitrije od mojih.
