Predstava "Peti korak" zagrebačkog Aplauz Teatar publici donosi priču o ovisnosti, oporavku i odnosima koji nastaju na mjestima na kojima ih najmanje očekujemo. Adaptacija teksta irskog dramatičara David Ireland, poznatog po dramama koje istražuju moralne dileme i psihološke lomove likova, na domaćoj je sceni zaživjela zahvaljujući redatelju i glumcu Marku Juragi te glumcima Lovri Juragi i Ronaldu Žlaburu.
Tekst koji je izvorno izveden na londonskom West End privukao ih je zbog svoje neobične strukture i životnih tema koje nadilaze samu priču o alkoholizmu. Naglašavaju da predstava nije "bolnička drama" o ovisnosti, nego priča o ljudima, njihovim slabostima, sjećanjima i pokušajima da razumiju vlastite postupke.
"Ozbiljno smo pristupili temi, istraživali smo je, ali smo se – baš kao i sam tekst – bavili tim problemom kroz svakodnevne situacije, razgovore i osjećaje", rekli su nam. Rad na predstavi, priznaju, otvorio im je i drukčiji pogled na sam proces oporavka. Umjesto strogo medicinskog pristupa, kroz priču su upoznali sustav podrške koji se temelji na razgovoru i iskustvu ljudi koji su prošli slične borbe.
U razgovoru za Global redatelj i glumci otkrivaju kako su gradili psihološku slojevitost likova, što ih je u procesu rada najviše iznenadilo te zašto vjeruju da "Peti korak" može imati dug život na kazališnoj sceni.
Marko, što vas je privuklo tekstu Davida Irelanda i zašto ste ga htjeli postaviti upravo sada?
MARKO: Najviše me iskreno privukao način na koji je David Ireland koristio alkoholizam da progovori i o nekim drugim temama. Kao što je traženje odgovora zašto netko počinje piti, zašto poseže za alkoholom i zašto na kraju krajeva postaje ovisnik o alkoholu. Odnosno koji je problem prouzrokovo alkoholizam?
Ireland to fantastično raspisuje između dva lika: jednog starijeg i jednog mlađeg. Stariji je 25 godina trijezan i još se uvijek boji da bi, ako ne pazi, mogao posrnuti. Mlađi lik, Luka, već samim pristupom programu oporavka Anonimnih alkoholičara pokazuje svijest o tome koliko je ta ovisnost štetna za njega i pokazuje želju da se te ovisnosti riješi. To je, naravno, jedan od najbitnijih koraka kod ovisnika kako bi krenuli prema rehabilitaciji. Ovaj tekst vrlo je atraktivan, životan, s vrlo zanimljivim smislom za humor.
Kada pogledamo naš život, našu svakodnevicu, vidimo da u mnogo čemu prepoznajemo humor, a u mnogo čemu prepoznajemo tragediju i dramu. To ispreplitanje humora i drame ono je što čini svijet koji nas okružuje, i upravo u tom segmentu je ovaj tekst zbilja snažan. Kao producent Aplauz teatra rijetko biram komade po temama o kojima bih htio progovarati. Češće biram dobre tekstove koji mi omogućavaju rad s dobrim glumcima, s glumcima s kojima me veseli raditi. Tako je i s ovim komadom; odlučio sam ga se postavljati onog trenutka kada sam vidio da za njega imam odgovarajuću glumačku podjelu i da bi me veselilo to raditi.
Pristupili ste minimalističkom scenskom izrazu da fokus ostane na odnosu i dijalogu?
MARKO: Upravo tako, bavio sam se njihovom odnosom. Međusobnim, ali i odnosom prema "njihovoj istini" - zašto su počeli piti. Ovo je baš punokrvni glumački komad i redateljske intervencije idu najviše kroz glumca. Njih dvojica su predstava. Tu veliku ulogu igra osjećaj za ritam i dinamiku. Tim putem se onda diže ovaj komad s papira - odnosima, ritmom i dinamikom. Za "Peti korak" to mi je bio glavni fokus. I kad se to sve dobro, odnosno s razlogom događa na pozornici onda publika vjeruje glumcima.
Kako ste s glumcima radili na slojevitosti odnosa između Luke i Jamesa, bez upadanja u stereotipe?
MARKO: Pa, ustvari to je taj dio koji sam već spomenuo, istina. David Ireland je sjajno napisao te likove i oni već i bez glumačke interpretacije ne djeluju plošno, imaju svoje specifične probleme, svoje strahove. Da, može se upasti u stereotip ako se ide raditi neka vlastita interpretacija toga što je autor napisao ali ako se poštuje autora onda te nijanse postaju autentične i nipošto stereotipne.
Što vam je bio najveći redateljski izazov u ovoj predstavi?
MARKO: Raditi s bratom (smijeh). Postići lakoću, postići živost. Dobiti da publika lako i jednostavno prati i suosjeća s ovim likovima te u konačnici da se može i dobro nasmijati. Nasmijati se duhovitosti života, a ne jeftinim gegovima.
Lovro, kako ste se pripremali za lik Luke koji ulazi u program oporavka? Je li vam taj proces bio osobno izazovan?
LOVRO: Proces pripreme bio je vrlo zanimljiv i intiman, gotovo obiteljski. Osobno sam ga doživio vrlo intenzivnim i lijepim u isto vrijeme. Tema je vrlo ozbiljna i smatram da je važna za publiku, posebno s obzirom na sve veći broj mladih osoba koje se bore s alkoholizmom. Smatram da je važno sagledati predstavu iz različitih perspektiva, kako onih koji su već na putu oporavka, tako i onih koji se tek suočavaju s problemom.
Koliko je bilo zahtjevno balansirati humor i emotivnu ranjivost lika, a da jedno ne poništi drugo?
LOVRO: U našem pristupu, humor nije bio nešto što smo namjerno naglašavali. On je prirodno proizašao iz same situacije i karaktera. Igrali smo tekst vrlo ozbiljno, jer je suština priče ozbiljna, a humor je nešto što publika prepoznaje i doživljava spontano. Nismo se trudili forsirati komične elemente, već smo ih prikazivali kao prirodni dio likova i situacija. Publika je, na premijeri, na to reagirala vrlo pozitivno, prepoznajući tu dubinu i ozbiljnost, a ja se samo mogu nadati da će tako biti i na budućim izvedbama.
Koji vam je trenutak ili scena u predstavi emocionalno najintenzivniji i zašto?
LOVRO: Ne bih volio previše otkrivati detalje radnje kako ne bih spoilao. Cijela predstava je intenzivna i emotivna, s dozom humora koji prirodno proizlazi iz situacija. Iako postoji nekoliko emotivnih vrhunaca, ne bih izdvajao samo jedan trenutak kako ne bih otkrio previše. Bit je u tome da je predstava cjelovita, s usponima i padovima, i da publika doživljava emocije kroz cijelo iskustvo.
Koliko ste osobno pronašli sebe u Luki, a što vam je predstavljalo najveći glumački izazov?
LOVRO: Pronašao sam neke elemente povezanosti s Lukom, ali izazov je bio u tome što je ulogu prije mene tumačio Jack Lowden, koji je dobio velika priznanja za svoj dotadašnji rad. U početku sam se borio s time da ne kopiram njegov pristup, ali s vremenom sam našao način da ulogu oblikujem prema vlastitoj interpretaciji. Osobno sam se povezao s Lukom u nekim sitnim detaljima, no ne mogu reći da postoji neka velika sličnost između nas. Gledatelji su me nakon premijere iznenadili primijetivši koliko sam druga osoba dok igram Luku za razliku od onoga što sam ja privatno, što mi je pokazatelj da sam uspio u svom glumačkom zadatku.
Je li vam rad s bratom donio veću kreativnu slobodu ili mali pritisak?
LOVRO: Rad s bratom, Markom, uvijek je inspirativan i obogaćujuć jer me on kroz godine u kazalištu neprestano uči novim stvarima. Procesu pristupamo ozbiljno i s namjerom da stvorimo dobru predstavu. To što smo braća ponekad olakšava proces, ali i donosi određeni pritisak, što je, mislim, normalno pogotovo u bratskom odnosu. Dodatnu vrijednost, unutar ovog procesa, daje i to što je i Roni, koji je nama blizak prijatelj, bio uključen u proces. Sve to zajedno stvara jednu obiteljsku, intimnu atmosferu, i radujem se budućim projektima s bratom, ali naravno i nekom budućem susretu s Ronijem u drugim ulogama. Ali, ajmo se sada naigrati ove predstave, a dalje ćemo lako.
James je sponzor, ali i čovjek s vlastitim teretima. Kako ste pristupili njegovoj psihološkoj slojevitosti?
RONALD: Međusobnim razgovorima s redateljem i kolegom Lovrom, istraživanjem i propitkivanjima prvo zašto je uopće sponzor novacima, što mu to znači i pridonosi, zašto mu je stalo biti sponzor Luki, što skriva u sebi, što ga muči. Zapravo u mlađem štićeniku Luki vidi sebe u mlađim danima, s istim osjećanjima, sumnjama i borbama i 25 godina nakon što je prošao AA program konačno otkriva i izbacuje iz sebe stvari koje ga i dalje čine čovjekom koji se nije u potpunosti obračunao sa svojom prošlošću.
Je li vam bilo teško raditi s tekstom koji otvara neugodne istine i snažan emotivni naboj?
Upravo suprotno. Bilo je inspirirajuće uopće ući u svijet ljudi koji se bore s ovim problemom i dio su programa Anonimnih alkoholičara. Iako tekst progovara o ozbiljnom problemu, pisan je životno, duhovito kroz svakodnevni razgovor dvojice muškaraca pa je tako i podosta humorističan te smo se i mi zabavljali u samom procesu inspirirani tekstom koji progovara i o vjeri, obitelji, seksu, filmu, muzici...
Postoji li trenutak u kojem se Jamesova odgovornost prema Luki sudara s njegovim sumnjama ili slabostima? Kako ste to gradili?
RONALD: Lik Jamesa ulazi u predstavu sa sigurnošću i iskustvom čovjeka koji je uspješno prošao kroz program Anonimnih alkoholičara pokušavajući pomoći mlađem polazniku programa Luki. Kako ga Luka podsjeća na njega samog i vidi sebe u njemu, počinju u njemu samom rasti određene sumnje i nesigurnosti potaknute Lukinim potezima, stavovima, ali i samim Lukinim propitkivanjima i Lukinim saznanjima o Jamesu koje dovode do konfrontacije među njima i pucanja Jamesove maske na van te dolaska do granice kad odluči otvoreno progovoriti o stvarima koje cijeli život ne znaju ni njegovi najbliži, žena i sin.
Što ste osobno ponijeli iz ovog lika koji se stalno kreće između vjere, povjerenja i oprosta?
Iskustvo. Toleranciju. Važnost razgovora. Praštanje. Razumijevanje.
Predstava ne nudi jednostavne odgovore, nego ostavlja publiku s pitanjima. Je li to bila svjesna namjera?
RONALD: Pisac je pametan, pametan je tekst, a ono što je pametno nikad ne docira i ne rješava problem crno-bijelo.
MARKO: Tako je to autor napisao. Proveo je problem kroz dvije generacije - proveo ih je kroz "peti korak oporavka". No, mislim da će i uz pitanja publika prepoznati autorovu, a u konačnici i našu poruku. Ne bih ju otkrivao - kako se to kaže bez "spoilera".
Nakon Petog, postoji li i "šesti korak"? Novi projekt ili smjer koji se već nazire?
RONALD: Uhhh, tek smo izašli s predstavom, još sam mislima u njoj i htio bi još neko vrijeme da odleži u meni, da sjedne sve na svoje mjesto. Iza svakog koraka dolazi sljedeći, ali sad bih najviše volio da predstava zaživi i da ima svoju publiku i dugi život na sceni.
MARKO: Trenutno radim na novom mjuziklu "Prvi spoj" u Glumačkoj družini Histiron čija je premijera 6. ožujka. A planovi Aplauz teatra su sada posvećeni izvođenju predstave "Peti korak" te obnovi naše predstave "Art" Y.Reze koju igramo s manjim prekidima već 15 godina.
