Aplauz Teatar prvi je u svijetu donio adaptaciju predstave "Peti korak" autora Davida Irelanda. Krajem siječnja premijerno je izveo predstavu u Kazalištu KNAP, čime ovo kazalište smješteno na zagrebačkoj Peščenici postaje prvi dom ove predstave nakon londonskog West Enda.
Autor otvara prostor pitanju muške krhkosti, etičke i moralne odgovornosti te preuzimanju krivnje. Svojim djelom izbjegava zaključke i ostavlja prostor publici da promisli i dovrši neodgovorena pitanja. Prati se odnos dvojice muškaraca koji započinje kao strogo definirano mentorstvo te se polako razgrađuje u složeni sustav povjerenja.
Od mentorstva do složenog odnosa povjerenja
"Peti korak" uvlači publiku u sasvim novo iskustvo gledanja predstave. Prikazuje priču mladića Luke, čiji je lik oživio Lovro Juraga. Uz njega stoji njegov sponzor James, kojega glumi Ronald Žlabur. Luka je na početku oporavka u programu Anonimnih alkoholičara. Otkriva svoje životne nedoumice i traume iz djetinjstva. James je muškarac koji također nosi teret svoje prošlosti na leđima. No, pokušava svoje znanje prenijeti na Luku te mu olakšati put prema trijeznosti.
Iako Luka u početku nije vjerovao Jamesu, s vremenom je u njemu počeo uviđati očinsku figuru i prijatelja. Trudio se slušati njegove savjete koji su ponekad bili kontradiktorni. James bi na svaku Lukinu opasku reagirao neočekivano. Zbog toga bi publika uvijek bila u neizvjesnosti i pitala se s kakvom će dinamikom odnos dvojice muškaraca završiti scenu.
Marko Juraga priznao je kako se ideja za adaptaciju teksta dogodila sasvim slučajno. Pojasnivši da je to bila Lovrina ideja. Tekst ga je privukao zbog njegove neobičnosti i povremene banalnosti. "Nije to samo o alkoholizmu, ima dosta toga životnoga i dosta nekakvih stvari s kojima se muškarci sreću tokom odrastanja. I koje vrlo teško priznaju od nekakvih osjećaja prema roditeljima, na dalje, od nekakve uloge muškarca u društvu", rekao je Marko za Dobro jutro Hrvatska.
Elementi osobne drame
Na prvi pogled se može utvrditi kako je temeljna ideja predstave priča o ovisnosti i oporavku. No, Ireland i Juraga su pokazali kako se taj proces razvija sa slojevitom dramaturgijom. Kroz preispitivanje sebe i postavljanje uznemirujućih pitanja o prošlosti, događa se spoj napetosti psihološkog trilera s ogoljenom intimom osobne drame.
Režirajući predstavu, Marko Juraga nudi duhovit pristup višeslojnom istraživanju muške ranjivosti. Reakcije publike na scene su samo mali dio prikaza kako društvo na različite načine može percipirati mušku ranjivost. Kao što je scena u kojoj je James otkrio svoju nesigurnost u brak kada je pomislio da ga njegova žena vara s Lukom. Ili kada je Luka pričao o svojem ocu alkoholičaru i njegovome ponašanju kroz Lukino djetinjstvo. U tome dijelu, Ireland je otkrio kako je inspiraciju uzimao iz vlastita života. Pojašnjava da je tekst uistinu pismo mlađoj verziji sebe.
Juraga se kroz predstavu bavi pitanjima odgovornosti i krivnje. Istražujući što nastaje kada dugotrajna šutnja napokon popusti. Otkriva emocije koje su se dugo skrivale.
Minimalistička scenografija kao prostor unutarnje borbe
Scenografija predstave koristi jednostavan, gotovo minimalistički prostor kako bi naglasila tematiku unutarnje borbe likova. U početku, pozornica je bila ispunjena samo s nekoliko stolica postavljenih u krug. Likovi su ga povremeno pomicali te time stvorili dojam zatvorenog, izoliranog prostora. Brojčano smanjenje stolica na pozornici može se simbolično shvatiti kao zbližavanje dvojice muškaraca te smanjenje prepreka u njihovome odnosu. Ponekad se pomicanje stolica činilo besmislenim, poput pokušaja da se nađu odgovori u vlastitim glavama.
Rekviziti u predstavi su vrlo funkcionalni i nema ih mnogo. Glumci bi si sami donosili kavu prema potrebi. Koriste vrlo jednostavne rekvizite koji odražavaju rutinske aspekte života. Oni nisu samo praktični, nego prikazuju publici emocionalnu vezanost predmeta i navika. Kava postaje simbolična jer se u trenucima nesigurnosti ili stresa likovi okreću rutinama. Time bi se nosili s unutarnjim nemirom. Luka je u početku prikazan kao lik koji stvara iluziju kontrole te je često pušio u kutu. Time se dodatno naglašava njegov pokušaje distance i borbe s vlastitim osjećajem nemoći.
