Foto: Petra Orešković / GLOBAL

Na današnji dan rođena je Marija Jurić Zagorka, prva hrvatska novinarka. Njezino novinarsko stvaralaštvo povezano je s buntovnim stavom prema tuđinskoj vlasti i tiraniji. Zagorkino političko djelovanje utjecalo je na razvoj hrvatskog novinarstva, ali i na afirmaciju žena kao ravnopravnih sudionika društva.

Puno detalja u životu Marije Jurić Zagorke nepoznato je ili se oko njih vode polemike, a jedan od njih je i datum rođenja. Najčešće se spominjao datum 1. siječnja 1873., ali čak niti godina dugo nije bila utvrđena. Danas je uvriježeno za datum Zagorkinog rođenja uzimati 2. ožujka 1873., prema tvrdnjama njezine dugogodišnje prijateljice Štefice Vrbanić. Rođena je u Negovcu kraj Vrbovca te krštena imenom Marianna.

Foto: Petra Orešković / GLOBAL

Marija Jurić potječe iz šesteročlane imućne obitelji. Nesretno djetinjstvo, ispunjeno roditeljskim svađama, provela je u Hrvatskom zagorju, a o njemu progovara u autobiografskom romanu “Kamen na cesti”. Još kao dijete bila je najsretnija u društvu radnika s imanja i dadilje. Slušala je njihove priče o samovolji mađarske vlasti, bespravlju, bijedi i progonima, pa se u Zagorki razvio nagon za pravdom. Odatle potječe njezino razumijevanje “malih ljudi”. Zagorkina bliskost narodu vidljiva je i iz njezinih literarnih dijela koja su ju učinila najčitanijom hrvatskom književnicom.

Buntovna od malih nogu

Što je više njezina politička revoltiranost, utemeljena na pričama koje je slušala kao dijete, izlazila na vidjelo, to su ju jače roditelji pokušavali ukrotiti. Pokazalo se da bi njihovi pokušaji uvijek imali kontraefekt.

Kao djevojčica od svega 12 godina Zagorka je počinila svoj prvi buntovnički čin – održala je govor protiv mađarske vlasti.

Za vrijeme Hedervaryjevog posjeta Zagorka je trebala održati govor koji je za nju pripremio učitelj. Ipak, izmijenila je tekst i održala revolucionaran govor u kojem moli Hedervaryja da spasi Hrvatsku od Mađara.

Uzima nakit i bježi u Hrvatsku, a iza sebe ostavlja siguran put slavne mađarske spisateljice

“Svijetli bane! Sav će Vas narod blagoslivljati, ljubiti. Svijetli bane, spasite Hrvatsku od Mađara i vlastelinskih nepravdi i svi će Vam klicati ‘živio!'”.

Bio je to prvi u nizu revolucionarnih pothvata koje je Zagorka učinila, a taj dan nije ni slutila da će ban Hedervary postati ključni neprijatelj hrvatskog osamostaljenja.

Tada su ju roditelji poslali u samostan, ali kad se ni tamo nije smirila, odlučili su da će ju udaja za Mađara “dovesti u red“. Daleko od Hrvatske, okružena stranim ljudima i jezikom, Zagorka je mogla još slobodnije stvarati, bez straha da će netko otkriti sadržaj tekstova. Počinje anonimno pisati za različite mađarske opozicijske novine. Kad je njezin suprug pokušao unovčiti njezin talent i to na način da bi Zagorka trebala napisati antihrvatski tekst, ona uzima nakit i bježi u Hrvatsku, a iza sebe ostavlja siguran put slavne mađarske spisateljice. Uzdržavala se prodajom nakita te pisanjem dopisa u mađarske opozicijske novine koje ujedno i prevodi u Obzor.

Ispred vremena

Kao zaposlenica Obzora Zagorka je službeno postala novinarka, prvi se put pročulo za ženu-novinarku. Zaposlenje u Obzoru otvorilo joj je pregršt mogućnosti, surađivala je s mađarskim listovima, postala izvjestiteljica Stjepana Radića i izvjestiteljica iz Peštanskog sabora, a intervjuirala je i niz uglednih ličnosti svoga vremena.

Živjela je u politički vrlo teškom vremenu, znakovitom po brojnim pokušajima osamostaljenja Hrvatske. Bez da je napustila Zagreb, živjela je u nekoliko različitih državnih tvorevina – u Austro-Ugarskoj Monarhiji, Državi SHS, Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji, NDH i SFRJ. Za njezinu karijeru, ali i privatni život najznačajnije političke odrednice su 20-godišnja vladavina bana Khuena Hedervaryja te pobjeda hrvatsko-srpske koalicije nad Hedervaryjevom strankom i ulazak koalicije u sabor u Pešti.

Pogled iz Zagorkinog stana na Dolcu (Foto: Nikolina Orešković / GLOBAL)

Još jedan važan podatak kojim uviđamo važnost Marije Jurić Zagorke kao žene-novinara jest da u njezino vrijeme žene nisu bile prihvaćene kao ravnopravne muškarcima te se i dalje smatralo da je ženama mjesto u kući, uz kuhinju i djecu. Ona je, dakle, učinila odmak od svakodnevice i unatoč nametnutim društvenim normama izborila se za svoje mjesto na novinarskoj i političkoj sceni.

Prava žena i jednakost s muškarcima počela su se formirati tek u Prvom svjetskom ratu kada su žene započele rad u tvornicama zbog nedostatka muške radne snage, dakle čak pola stoljeća nakon što je Zagorka započela s javnim djelovanjem.

Kad je postala dio redakcije Obzora posjeli su je u posebnu sobu da bi ostala potpuno anonimna. Nekolicina novinara Obzora postavljala je ultimatume uredniku jer nisu htjeli sjediti u redakciji sa ženom, smatrali su da je time njihova umna sposobnost ponižena, ali u Zagorkinu obranu stao je Strossmayer i obećao joj cjeloživotnu zaštitu.

Za žene nema mjesta

Spletom okolnosti Zagorka postaje izvjestiteljica Stjepana Radića, osnivača i predsjednika Hrvatske seljačke stranke i jednog od članova hrvatsko-srpske koalicije te na poziv članova koalicije odlazi u Peštu kao politička izvjestiteljica iz Peštanskog sabora.

Kada se Zagorka pojavila u Saboru, nisu ju kao ženu pustili u novinarsku ložu, tek nakon intervencija vođa koalicije odobrio se njezin ulazak.

Nastup žene u politici znak je kulturnog napretka zemlje, tvrdio je Masaryk

O Zagorki se pisalo u listovima diljem Europe, dopisnici su istraživali razloge njezinog novinarskog zvanja i portretirali to kao senzaciju.

“Jedna neobičnost iznenadila me u mađarskom parlamentu. Tamo sjedi mlada Hrvatica, izvještava zagrebački Obzor, informira svoje mađarske, njemačke, ruske, talijanske, engleske, poljske i ostale kolege – pa i mene – i žarko politizira u korist svoje domovine. Neko malo čudovište talenta i sposobnosti, koje je hrvatski parlament učinilo najnaprednijim u srednjoj Europi“, pisao je Duboyer, dopisnik mađarskog lista Figaro.

O njezinoj pojavi i radu u Saboru pred novinarima se očitovao profesor Tomaš Masaryk koji je tvrdio da je nastup žene u politici znak kulturnog napretka zemlje.

“Činjenica da su me tamo smatrali svi, i zastupnici i novinari, ozbiljnim ravnopravnim radnikom, bio je lijek za teške rane, za prijezir i stalno ponižavanje što sam ga doživljavala u mojoj domovini od zabluda društvenog poretka i omalovažavanja ženskog roda”, u svojim je memoarima napisala prva hrvatska novinarka.

Foto: Petra Orešković / GLOBAL

Zagorkina desetogodišnja obljetnica rada u Obzoru u hrvatskoj javnosti ostala bi gotovo nespomenuta da o jubileju nije progovorila Pešta. O obljetnici su se pisali opširni članci u kojima se iscrpljuje čitav njezin životopis, Hrvatska smotra u svom članku govori da je “vrijedno ustaviti se časak kod njezine desetogodišnjice rada u doba kada ni muškim novinarima ne cvatu ruže“.

O proslavi koja je za Zagorku priređena u Zagrebu podroban članak donosi Zvono koje ju opisuje kao novinarku koja je politiku otela suhoj teoriji i ulila joj život, ovaj članak zaključio je da se inozemstvo više pozabavilo Zagorkom kao novinarkom, a “hrvatske kolege su se tek u najmanjoj mjeri sjetile”. Obzor njezin jubilej nije spomenuo niti jednom riječju.

Tragičan kraj

Zagorka je bila parlamentarni izvjestitelj 20 godina, a to razdoblje može se nazvati vrhuncem njezine karijere. Nakon prekida državnopravnih odnosa s Austro-Ugarskom i napuštanja Sabora, Zagorka se vraća u Zagreb. Do konca života uređivala je i pokrenula nekoliko časopisa za žene.

Ženski list bio je list za žene pisan u jugoslavenskom duhu. Sama je pisala čitavo štivo, a opis mode donosila je i ćirilicom. Iz Ženskog lista izlazi 1939. godine i stvara svoj vlastiti list imena Hrvatica. Već prvi broj Hrvatice dosegao je tiražu od 15.000 primjeraka, na njega se pretplatilo 9000 korisnika, a prisilno je ugašen 1941. uslijed okupacije Hrvatske.

Nakon okupacije Zagorka se našla na meti okupatora radi svojih germanofilskih činova. Zabranjena je Hrvatica, uzeto joj je 180.000 dinara pretplate, zaplijenjeni su svi rukopisi, a njoj je zabranjen svaki rad bez opoziva. Osim toga, zaplijenjeno joj je svo pokućstvo. Zatečena novonastalom situacijom Zagorka je jedini izlaz vidjela u smrti te pokušava izvršiti samoubojstvo.

Rezime ostatka života najbolje je predočila sama:

“Moje stare nade da će pravda i kod mene jednom pokucati na vrata nisu se ispunile, premda sam mnogo očekivala od ostvarenja ideje ravnopravnosti žena za koju sam se ideju cijeli život borila. (…) Oduzeti meni rad jest najoštrija kazna, suprot koje je smrtna osuda dobrotvorno velikodušno oslobođenje. Oko mene spisi i dokumenti pozivaju da im dadem života, ali moj novinarski pisaći stol – mrtvački odar, na kojem počiva pero, žila kucavica moga života, pero što je pomagalo podgrizati zloću, razarati silu, što je pozivalo na okup narodnu svijest i bilo pas čuvar protiv tuđinštine – zajedno je sa mnom živo zakopano u grobu nerada“.

Foto: Petra Orešković / GLOBAL