Foto: Privatna arhiva

Mladi umjetnici tijekom studiranja pokušavaju namaknuti svojom strukom koju kunu više za svoj proračun, ali što kad ne mogu naći neku gažu ili mjesto u nekom atelijeru? Kako se čini, u Hrvatskoj znaju da je umjetnički kruh sa sedam kora, pa im nije teško zasukati rukave i džeparac zaraditi na nekom štandu, pjevanjem na sprovodima ili u nekim drugim poslovima koji su daleko od njihove struke, a ne bježe ni od volontiranja kako bi stekli praksu.

Važna je promocija

Foto: Global

Riječka studentica Vizualnih komunikacija i grafičkog dizajna Ivana Geček oduvijek se bavila crtanjem i najviše ju je ispunjavao kreativni rad, pa joj je put umjetnika bio prirodan životni put. U posljednje je dvije godine svoje radove počela dijeliti s drugima, što je potaknulo komunikaciju i razne suradnje pa džeparac danas zaradi ilustracijom. To je motivira jer su napredak u vlastitom radu i korist dobrodošlih iskustava jasno vidljivi, ali i ohrabruje u pogledu budućih osobnih projekata.

“Osjećaj da zarađuješ svojim radom odličan je, ali tomu pridonosi i zadovoljstvo koje klijentu donosi tvoj rad. Mislim da se od umjetnosti može živjeti, ali da je samopromocija, koja mnogim introvertiranim umjetnicima teško pada, jedan od najvažnijih faktora uspješne karijere”, objasnila je Ivana.

‘Nerealno je u ovako maloj zemlji s hiperprodukcijom mladih umjetnika očekivati da svakoga čeka spremno mjesto pod suncem’, misli mlada glumica Anica Kontić

Anica Kontić nije se odmah prepoznala u glumi. Prije upisa Akademije dramske umjetnosti, išla je prema novinarstvu. Sada ne razmišlja o tome kako je teško preživjeti od umjetnosti jer smatra da onaj tko želi, može pronaći poslove i izvan svojeg umjetničkog polja.

“Odabirući tu struku, u začetku sam bila svjesna da ne igram na sigurno i da je to put koji mi ne osigurava lagodan život. U svijetu je najnormalnije da mladi umjetnici, u nastojanju da ostvare svoj san, rade istodobno različite poslove kako bi preživjeli”, kaže Kontić.

Od novinarstva do HNK

“Dok nisam studirala, pisala sam za jedan portal, radila u modnom atelijeru, prodavala slatkiše na božićnom štandu. Ako sam to mogla tad, ne znam zašto ne bih mogla i sad. Volim misliti kako sam spremna na sve”, zaključila je.

Potkraj prošle godine Anica je dobila ulogu u zagrebačkom HNK u predstavi “Svaki tvoj rođendan”, u režiji Renea Medvešeka, autora Mire Gavrana.

“Osjećaj da si nešto zaradio potpuno je ostao u sjeni suludog osjećaja da si uopće dobio prigodu stajati na sceni HNK i dijeliti je s ljudima kojima si se do nedavno mogao samo diviti iz publike. Mislim da je taj feeling najbolji odgovor na pitanje zašto sam i jesam li dobro postupila kada sam odabrala ‘put umjetnika'”, rekla je Anica i istaknula kako je mladim glumcima mnogo važnije biti viđen na sceni nego zaraditi. Vjeruje kako su volonterski projekti jednako vrijedni kao i oni plaćeni, a da su iskustvo rada i mogućnost da te netko primijeti vredniji od nekog iznosa na računu.

Foto: Global

“Nerealno je u ovako maloj zemlji s hiperprodukcijom mladih umjetnika očekivati da svakoga čeka spremno mjesto pod suncem. Naš je put uvjetovan mnogim okolnostima na koje ne možemo sami utjecati, ali one nad kojima imamo neku vrstu kontrole treba okrenuti u svoju korist”, misli Anica.

Foto: Privatna arhiva

Roka Radovana, zagrebačkog studenta opernog pjevanja, glazba prati cijeli život. Njegov je otac u slobodno vrijeme amaterski glazbenik i dirigent puhačkoga orkestra, pa su mu u djetinjstvu kućom često odzvanjale simfonije i opere Verdija i Čajkovskog. Danas je Roko vrlo angažiran u klapskom svijetu – vodi dvije muške i dvije ženske klape uz koje je osvojio brojne nagrade.

“Glazba nije samo ‘navježbati i odsvirati’, ona je tu od 0 do 24. To je put u neki paralelni svemir u kojem se nagrađuje zauzimanje za bitno. Sa svim klapama pokušavam naći neku svoju svrhu jer me samo to može održati toliko intenzivno u tome, a da uz to još i studiram i financiram se”, pojasnio je solo pjevač.

Nije idealno, ali se može

U početku Roko svoje hobije nije uspijevao unovčiti, ali danas se financira sam – svakodnevnim pjevanjem na sprovodima.

“Dobar je osjećaj zaraditi svojim uslugama kao umjetnik, ali još je bolji onaj kad se materijalizira nešto što je inače apstraktno. No kad dobijem honorar za solo nastup s orkestrom na kojem sam uživao, to je iznos koji upravo pobija to da se od umjetnosti ne može živjeti”, govori Roko i ističe da ga ta izjava ne obeshrabruje jer nije točna.

“Istina jest da Hrvatska nije idealno mjesto za umjetnika, ali ta izjava potječe od nekih prošlih vremena kada je akademsko muzičko obrazovanje bilo teže dostupno. Obeshrabruje me samo pristup mladih glazbenika koji misle da im samim završetkom akademije vrata trebaju biti otvorena, a već na akademiji da ih treba čuti neka velika dvorana ili kazalište”, ističe Roko.