Foto: Kristina Uremović/Global

Novo lice Hrvatske radiotelevizije studentica je novinarstva na Fakultetu političkih znanosti, Paula Čatipović. Paula je voditeljica emisije Loto, a za Global je izvukla svoju “sedmicu” u kojoj nam je otkrila najdražu knjigu, zašto je odabrala studirati novinarstvo te odakle dolazi njezina ljubav za kamere.

“Tri sestre” najdraža su mi Čehovljeva drama i simbolična poveznica na to da i sama imam u obitelji tri sestre, od kojih sam ja najmlađa.

S četiri sam godine prvi put uspješno stala na skije. Odbijala sam ići u školu skijanja pa je tata provodio sate i sate sa mnom na baby stazi. Na skijanje idem gotovo svake godine, to mi je jedan od najdražih sportova i voljela bih da ne moram svake godine čekati zimu da stanem na skije.

S otprilike pet godina mama me počela prijavljivati na različite recitale. Naučila me čitati već tada, a učenje pjesmica od pet-šest strofa napamet uslijedilo je brzo nakon toga. Nisam to voljela u početku, ali vrlo brzo sam shvatila da nije tako loše kada dođeš Djedu Mrazu na dodjelu darova pa svi gledaju u tebe dok mumljaš neke božićne stihove. I još dobiješ neke ekstra poklone.

Majka mi je usadila osjećaj za dikciju i prezentaciju u vrlo ranoj dobi i neizmjerno sam joj zahvalna na tome

Kad je mama shvatila da me to veseli, nastavila se truditi oko mene iako sam bila hiperaktivno dijete. Sjećam se da je na svaku moju predstavu nosila fotoaparat sa sobom i slikala me na svakom koraku. To objašnjava moju ljubav za poziranjem pred kamerama, koja se vidi i danas. Pjesmica koja mi je ostala najviše u pamćenju zove se ‘Dohvati mi, tata, Mjesec’. Bila mi je jako teška, ali danas mi je najdraža. Svaki put kad je krenem čitati, čujem mamin glas.

Foto: Kristina Uremović/Global

Sedmica će me od sada pa zauvijek asocirati na Loto, pogotovo jer je redizajnirana mojim dolaskom. To je broj koji označava prekrasno novo razdoblje mog života.

Godine u kojima sam napisala svoju prvu knjigu. Objavljena je tri godine poslije. Bila sam tek peti razred i opsjednuta pustolovnim romanima pa sam zato jednostavno odlučila napisati vlastiti. Također, u tim sam godinama dobila i nagradu za posebno ostvarenje na natječaju SFera.

S 19 godina odlučila sam da neću studirati pravo i odabrala studij novinarstva. Morala sam birati između svoje želje da se pojavim na malim ekranima i u sudnici. Onda sam ipak odlučila da nisam bezveze učila one silne pjesmice napamet. Majka mi je usadila osjećaj za dikciju i prezentaciju u vrlo ranoj dobi i neizmjerno sam joj zahvalna na tome. Odlučila sam zaokružiti tu životnu priču i poći za svojim snovima da postanem voditeljica. Za sada je to možda čak i moja najbolja životna odluka. Ili barem jedna od najboljih.

Broj mojih godina trenutačno, te ujedno i jedna od najdražih i najuspješnijih do sada. Godina u kojoj mi se ostvarila najveća želja i u kojoj sam shvatila da je uloženim trudom i radom doista sve moguće. Jako sam mlada ostvarila san, a moje putovanje je tek krenulo. Osjećaj je neopisiv i želim ga svima.