Foto: Josip Mikačić / GLOBAL

Znaš da na poslu stalno trčim po bolničkom odjelu, odgovara mi prijateljica Vanja dok razglabamo o tome kada je posljednji put neka od nas vježbala. Subota je ujutro. Tena, Vanja i ja nalazimo se na zagrebačkom Glavnom kolodvoru. Nekima je ovo samo još jedna obična subota, no nama nije. Prijateljice smo godinama, a povezuje nas i to što uopće nismo fizički aktivne. Ne treniramo često, a shopping je jedina kardiovježba koju priznajemo. Pao je dogovor. Idemo na svoju prvu planinarsku pješačku turu. Na Sljeme.

Foto: Josip Mikačić / GLOBAL

Na tramvajskoj stanici čekamo nekoliko minuta, uzbuđenje raste, napokon dolazi “četvorka”. Vozimo se nekoliko stanica i izlazimo na Draškovićevoj. Presjedamo na “četrnaesticu” i vozimo se do Mihaljevca. Pomaže nam navigacija – već smo godinama u Zagrebu, a još ne znamo kako do Sljemena. Iz “četrnaestice” u “petnaesticu” i eto nas podno Sljemena. Za oko nam “zapinje” prva postaja sljemenske žičare.

“Do vrha se penjemo žičarom, zar ne?”, smije se Vanja.

‘Ima li prečica?’

Žičaru ostavljamo iza sebe pa dolazimo pred svoju polazišnu točku – Tunel Sljeme. Vanja i Tena već sjede na prvoj klupi na koju smo naišle da bi odmorile noge do polaska.

“Nikada nisam bila na Sljemenu”, govori Tena, još puna energije. U tom trenutku dolazi i ostatak ekipe. Josip Mikačić i Nika Fet odlučili su pridružiti nam se i okušati se u subotnjem planinarenju. Krećemo na našu prvu zajedničku planinarsku turu. Dolazi i profesor s Fakulteta političkih znanosti Gordan Janković koji predaje tjelesni. Veselo nam maše. Upravo je završio svoje subotnje planinarsko pješačenje. Gledamo ga s nadom da ćemo tako veseli biti i mi kada dođemo do vrha.

“Ima li kakva prečica do gore?”, prvo je pitanje koje u glas postavljamo Jankoviću. Prečica postoji, odgovara, no onda je put strm.

Foto: Josip Mikačić / GLOBAL

Umiruje nas riječima da se ne brinemo jer problema tijekom uspona sigurno nećemo imati. Ali. Uvijek postoji “ali”. Jedino što bi moglo izazivati teškoće je – blato. U našem slučaju to je ono što će sigurno izazvati mali problem jer smo svi nadobudno, osim Vanje, za planinarenje odabrali bijele tenisice.

“Uspon nije koncipiran kao utrka, odredite tempo koji vam najbolje odgovara. Ako je potrebno zastanite i predahnite”, ohrabruje nas Janković.

Na pitanje znamo li put do gore, pogledamo se i nasmijemo. Nasmije se i profesor pa nam strpljivo objašnjava kojim putem trebamo ići. Riječ je o stazi niske zahtjevnosti, ističe, i time izaziva oduševljenje. Niska zahtjevnost znači mali napor, tješimo se.

‘Odite vi, dostići ću vas na nekom ravnijem dijelu’, smije se Nika na što zastanemo i kolektivno puni uzbuđenja motiviramo Niku da nastavi

Prvih pola sata savršeno prolazi. Uhvatili smo ritam koji svima odgovara. Prvi dio staze je ravan, na svu sreću. No prebrzo smo se razveselili. Dolaze i prvi lagani usponi. Prolazimo šumom, a nedaleko od nas vidi se nizbrdica.

“To samo znači da ćemo se opet morati penjati”, zaključuje već polako zadihana Nika. Skida jaknu jer se ugrijala i već joj polako postaje vruće.

“Gore ima štrukla”, izgovara Vanja uzbuđeno svoju mantru koja joj daje motivaciju da nastavi put. Motivira i nas. “Eto ti, Vanja, pa ti nemoj vježbati”, gunđa si u bradu nakon 40 minuta. Sunce polako počinje izlaziti, a mi susrećemo još nekoliko osoba koje su subotu, baš kao i mi, odlučile provesti u prirodi. “Bok, bok”, pozdravljaju nas prolaznici na što se svi se čudno pogledamo.

‘Bacit ću se dolje, laži mi’

“Je l’ on to upravo nas pozdravio?”, zbunjeno pita Vanja. To je nekakav planinarski bonton, objašnjava joj Nika. Mama joj je objasnila da se tako inače pozdravljaju ljudi na planinarenju bez obzira na to što se ne poznaju. Moramo izgledati kao profići, a prva lekcija planinarenja je svladana – pozdravljanje nepoznatih ljudi je obvezno. Noge više nisu toliko lagane kao što su bile u prvih pola sata, ali svi, i dalje, imamo osmijeh na licu. Sigurno zbog štrukla koje nas čekaju na vrhu.

“Odite vi, dostići ću vas na nekom ravnijem dijelu”, smije se Nika. Ipak, malo zastanemo i kolektivno puni uzbuđenja motiviramo Niku da nastavi. Možda se zaljubimo u planinarenje nakon ovoga, prokomentiram na glas, na što se svi kiselo nasmiju.

Foto: Josip Mikačić / GLOBAL

Nakon sata hoda sve nas polako počinje obuzimati vrućina. Staza je sad već puna blata, a motivacija počinje opadati. Ni pomisao na štrukle ne pomaže.

“Nemoj mi samo reći da imamo još sat hoda, bacit ću se dolje, radije mi laži”, smije se uzdihana Nika.

Prisjećamo se profesorovih riječi – posustajanje pred prvom preprekom nije opcija. Nailazimo na drvenu nadstrešnicu za odmor koji bi svima godio. Dolazimo do nje pa ostajemo vidno razočarani. Ništa od odmora – drugi planinari zauzeli su sve klupe. Nastavljamo s hodom, a odmor odgađamo.

“Gledaj njega, njemu ništa nije”, tiho komentira Vanja, dok očima pokazuje na Josipa na što se Tena i Nika smiju. Mijenja temu pa nas upozorava da nismo ni svjesne koliko će nas sutra boljeti noge. Teni hitno trebaju cigarete i kava. Na njezinu sreću, nailazimo na klupe.

Foto: Josip Mikačić / GLOBAL

Sjedimo u tišini, skupljamo snagu za dalje. Ubrzo tišinu prekida razgovor o onome što svakoga oraspoloži – hrani. Nika razočarano govori da nije ponijela ništa za jesti, ali ipak odluči pretražiti torbu i nalazi čokoladicu.

“Koliko je ovo staro?”, zapita se Nika pri prvom grizu čokoladice. Glad polako osjeća i Josip koji se nada da ga kod kuće čeka dobar ručak. “Mogao bih pojesti cijeli frižider”, priznaje Josip. Druga lekcija planinarenja svladana – hrana je obvezna. Počinjemo osjećati hladnoću što je znak da smo se dovoljno odmorili i da je vrijeme da nastavimo uspon.

“Gore ima i piva”, motivira nas Josip i izaziva oduševljenje. Entuzijastično krećemo. Još samo pola sata.

Velikih 13.000 koraka

Sada dolazi najgori dio puta, govori Josip. Na strmom smo dijelu šume, a blato na stazi nimalo ne pomaže.

“Kada dođemo gore, do busa imamo još pet minuta”, govori nam Josip što nas čeka na kraju. Ili ipak ne. To je ono što Tena, Vanja i ja želimo. Zapravo, još je penjanja. Razočarane smo i umorne. Već počinjemo razmišljati o tome kako ćemo se vratiti. Dvije su opcije, ili bus ili žičara – pješačenje ne dolazi u obzir.

Foto: Josip Mikačić / GLOBAL

Još malo jadanja i dižemo pogled. Napokon smo na vrhu. Nakon nešto više od dva sata i 13.000 koraka dolazimo do planinarskog doma. Uzbuđeno se grlimo, a sav umor odjednom nestaje. Raspoloženje nam se u trenutku popravi. Sreća se osjeti u zraku, iako ni sami nismo sigurni zbog čega – dolaska do vrha ili skorog sjedanja u autobus. Odmaramo se nekoliko minuta.

Iako su štrukle bile glavna motivacija da dođemo do vrha, na Vanjino razočaranje odlučujemo ih odgoditi za neki drugi put. Umorni i promrzlih noseva jedva čekamo spustiti se u Zagreb i pošto-poto sjesti u topli kafić. Skupljamo snage jer je ispred nas još nekoliko minuta penjanja, ali ovaj put do autobusne stanice.

Više i ne razgovaramo međusobno – uživamo u tišini i u svojim mislima. Ponovno osjećamo ruke, a svu hladnoću postupno zamjenjuje toplina busa. Nevjerojatno, ali – počinju dogovori za sljedeće planinarenje. Da, sljedeće. Ni nama nije jasno kako je došlo do toga – je li to bilo stvarno ili samo trenutak nakon uspjeha.

Koliko još do kraja? – Pola sata.

“Koliko nam još treba do kraja?”, pitanje je koje smo postavili barem sto puta tijekom planinarenja. Nitko ne zna, a odgovor koji se stalno vrti jest – pola sata.

“Ako imamo više od pola sata, ja se odmah vraćam”, smije se Nika.

Nakon pola sata, opet ništa. Naše krajnje odredište ni dalje nije na vidiku. Ponovno isto pitanje – koliko još? Opet isti odgovor, a daje ga Josip i ponavlja da nam treba još nekih pola sata.

“Njemu ništa više ne vjerujem”, šali se Vanja koja je već na izmaku snaga. Nakon još nekoliko minuta konstantna uspona, Josip uzima fotoaparat u ruke i pokušava zabilježiti naša umorna lica.

“Slikaj neku gdje nisam ja uvijek zadnja”, kaže Nika i time izmamljuje svima osmijeh na lice.