"Nismo zaslužili dobiti taj gol, ali što je tu je. Nogomet zna biti okrutan, i eto to se najbolje pokazalo danas na nama. Ako trebaš na neki način pasti i izgubiti, to je na ovaj način kako smo mi danas", shrvano je novinaru HRT-a nakon utakmice Hrvatska - Italija rekao Luka Modrić.
Sportska sreća, x faktor, iskustvo igranja velikih utakmica i ostale parole koje smo toliko puta oduševljeno spominjali, jer bi ih naša reprezentacija svojim herojskim pristupom i jakim kolektivom uvijek prizvala u teškim trenutcima, ovog su se puta oglušile i prevagnule na stranu protivnika. Italija je u trećem kolu grupe B ovogodišnjeg Europskog prvenstva, golom Mattije Zaccagnija u posljednjem napadu, iščupala bod protiv Hrvatske i rezultatom 1:1 kao drugoplasirana prošla u osminu finala. Nas su još cijeli jedan dan teorijske šanse održavale na turniru, sve dok momčadi o kojima smo ovisili nisu odigrale dvije blijede, ziheraške utakmice bez golova i tako nas i konačno izbacile s prvenstva.
Leipzig podsjeća na Zagreb, a uoči utakmice i izgledao kao da je hrvatski
I ovog su puta, nakon Berlina prije malo manje od dva tjedna, hrvatski su navijači očekivano okupirali sjeveroistok njemačke. Leipzig je u to nedjeljno poslijepodne bio prepun Hrvata. Pozornijim promatračima upale bi u oči sličnosti koje po arhitekturi dijeli s našim glavnim gradom. Manji gradski trg nedaleko crkve Svetog Tome i puno poznatijeg Augustovog trga neodoljivo podsjeća na Trg bana Jelačića. Uz koju čašu piva više učinit će ti se da vidiš prepoznatljivi spomenik bana i njegova konja Emira, kazao nam je u šali jedan navijač.
Premda jutro nije gotovo nigdje proteklo u masovnom slavlju, prizori kasnije pokazali da su Hrvati na svakom koraku, pristigli iz svih krajeva kontinenta, i svi bez iznimke dobro raspoloženi i nestrpljivi pred utakmicu. Kao da se ona dva nezadovoljavajuća ogleda protiv Albanije i Španjolske te ogroman pritisak za našu momčad uoči dvoboja s Azzurima nikada nisu ni dogodili.
"Smještaj nam je u Rotterdamu, pa smo od tamo došli ovdje danas. Sam sam veliki optimist za utakmicu i predviđam pobjedu 2:1", kratko je i jasno rekao mladi Zagrepčanin Vito Pažin.
Dugotrajno putovanje, bilo autom ili busom, kojim smo se mi zaputili iz Zagreba, stavlja na kušnju živce svih tih navijača. Put od našeg glavnog grada do Leipziga obično traje oko 16 sati. Susreli smo ljude iz Osijeka, Zadra i Tomislavgrada, koji su prevalili i duže puteve, ili izdavajali veće svote novca za avionske karte, no nitko na ulicama nije bio frustiran ni ljutit. Jedine, tek usputne frustracije došle su tijekom čitanja sastava u kojem ćemo istrčati i zbog predugog čekanja konobara u kafićima na otvorenom.
"Opet je vrhunska atmosfera, nadam se da će se to samo preliti i na teren, da neće doći do zamora materijala jer to nikako ne želimo. Očekujem tvrdu utakmicu, gol Kramarića u 89. minuti i idemo dalje", kazao je navijač iz Petrinje Goran Dejanović.
Talijani potisnuti u navijačkom zagrijavanju
Glavni korte hrvatskih navijača krenuo je u 18 sati prema stadionu, no naredna dva sata sljevnulo se još nekoliko manjih grupacija. Ljudi su nasumično pokretali pjesmu, kao u šetnji kući poslije dobrog izlaska dok želja za provodom i dalje nije popustila. Tek zadnju ulicu ili dvije prije stadiona u većim su se skupinama počeli pojavljivati talijanski navijači. U tom su posvemašnom hrvatskom okruženju djelovali manje zanimljivo i živahno od sigurnosnih policajaca. Allesandro, jedan od njihovih navijača, ispričao nam je da se uvijek oduševljava načinom na koji se Hrvatska prezentira, što igrom što ponašanjem, na velikim natjecanjima. Bio je u nogometnom smislu vrlo prizeman, kazavši da podržava svaku ekipu koja igrom zavrijedi prolaz dalje, te da će tako misliti i o Hrvatskoj ako pobijedi.
Alessandrova, Goranova, i vjerojatno svačija prognoza utakmice nažalost se nije obastinila. U pomalo patetičnom razmišljanju, jer je lako biti general poslije bitke, reći ćemo da je najpametniju prognozu dao reporter Nove TV Saša Lugonjić. Uhvatili smo ga netom nakon javljanja ispred stadiona, s dovoljno vremena za selfie za uspomenu i za pitanje kakve su mu prognoze, na što je sa smješkom odgovorio "Ne želim ništa prognozirati".
Rasplet kojem se nitko nije nadao
Obzirom na teško gledljive pobjede na koje su nas Vatreni posljednjih godina navikli, optimizam je s naše strane bio opravdan. No, u tom našem periodu nismo se u ovako bitnoj utakmici još susreli s Italijom. Nezgodnom i iskusnom ekipom koja je gotovo jednako poznata po pobjedama u dramatičnim završnicama kao što smo i mi. Od 2000. godine sedam su puta na velikim natjecanjima dospjeli do izvođenja kaznenih udaraca, od čega su pet puta slavili. Korektni rezultati u prve dvije utakmice, uz ne odveć dominantnu igru ukazivali su da bi protiv naših do tada poljuljanih trupa mogli gledati pravu bitku na terenu.
S hrvatske strane, ponovno igra nije bila na pravoj razini koju očekuju javnost i navijači. Italija je bez većih problema držala naše daleko od svoga gola, a u par navrata i opasno zaprijetila našim vratima. Ipak, za razliku od prve dvije utakmice, vidljiv je pomak naprijed u igri Hrvatske koja nije izgledala pogubljeno, u onom grčevitom branjenju ne bi li rezultatski minus postao još veći i protivnik lakoćom dobio utakmicu. I u takvom je odnosu snaga došao naš pogodak za 1:0. Neuništivi Luka Modrić, ni minutu nakon što nije realizirao opravdano dosuđeni jedanaesterac, dočekao je jednu odbijenu loptu koju je Donnarumma obranio Budimiru i s 5 petara je zakucao pod gredu.
Oduševljenje i slavlje u svakom kutku stadiona. Takva se atmosfera doduše, samo nadovezala na cijelu utakmicu od početka. Premda je podmakli dio utakmice doveo do promjena kod obje ekipe, razbivši uigrane formacije i omogučivši tako našima par opasnih izleta prema naprijed, Italija je nakon pogotka i dalje gospodarila igrom u svakom smislu. Vrijeme je prolazilo, a kako se bližio kraj, neki navijači koje smo mogli razgovjetno čuti počeli su prizivati našu dobro poznatu stabilnost, pomiješanu s čudesnim reakcijama igrača kad treba prevagnuti da se dobije utakmica, uzvicima "Pa kolko mi života imamo" i slično.
Od slavlja do muka
Nije nas htijenje ovog puta nagradilo. U praktički zadnjem napadu na utakmici, duboko u sudačkoj nadoknadi, pričuvni igrač Mattia Zacaggni dočekao je loptu Calafiorija koji je prije toga u kombinaciji izigrao našu sredinu, i u maniri Luisa Suareza iz najboljih dana, smjestio je u gornji suprotni kut nemoćnog Livakovića. Buka na stadionu idući tren bila je osjetno slabija od svih dotadašnjih uzvika, odjekujući s terena i manjeg dijela tribina. Većina navijača u šoku je promatrala prizor ispred sebe, vjerojatno ne očekujući tako vješto odrađen pogodak u trenutku kada je naša klupa gotovo uletjela na teren s ciljem da krene slavlje.
"Nemam komentar, mislim, sad bi se tu slavilo evo sto posto ne bi mogo hodat po ulici ovoj da nije to ušlo. Prosuli smo prolaz remijem protiv Albanije realno treba reći, i onda još nemaš sreće pa ti se ovo dogodi i eto", ispričao je jedan navijač, odgovor koji je velika većina na svoj način ponovila u razmišljanjima.
Nitko nije dobio napadaj niti se previjao od plača. Ljudi su šutke, namrgođeni napustili stadion, kao da napuštaju utakmicu poslije HNL susreta sa sredine tablice i otišli prema hotelima ili u lokalne kafiće. Ta je razlika u raspoloženju drastična i najveći pokazelj tuge i ljutnje. Netko je u svom viđenju proganjao nizozemskog sudca zbog ogromne sudačke nadoknade, netko dijelio mišljenje da nismo dovoljno pokazali, a netko se posebno okomio na određene igrače, no nitko nije imao pretjeranu želju išta iznositi. Jednako kao što to svi imaju kada pobjedimo.
Završila je time naša priča na ovom Europskom prvenstvu, ispadanjem u grupnoj fazi prvi puta od Svjetskog prvenstva 2014. u Brazilu. Hrvatska se okreće novom izadnju Lige nacija na jesen, uz nove prilike, uspjehe i šokove koje će nam prirediti.
