ISTARSKI GRAD RUDARA U Raši su čak i kvake na vratima posebno dizajnirane

Dok stojimo u sjeni crkve Svete Barbare zaštitnice rudara, koja neobičnim izgledom dominira gradskim trgom, ispod nas se nalazi više od 400 kilometara tunela i podzemnih hodnika. Nalazimo se u Raši, gradu rudara gdje jedinstvena arhitektura upozorava na turbulentnu povijest grada tijekom koje je život zajednice na površini postao neodvojivo isprepleten s višestoljetnom potragom za rudnim bogatstvima u podzemlju Raškog zaljeva. Pažljivo dizajnirane građevine i pomno planirane ulice te modernistički slavoluk inspiriran antičkim razdobljem već na prvi pogled daju naslutiti da je Raša poseban grad.

Najmlađi grad jedinstvene arhitekture

Iako pomalo zaboravljena i skrivena u unutrašnjosti Istarskog poluotoka na dnu davno isušenog zaljeva Raša je nevjerojatan i u Europi jedinstven grad. Cijeli grad izgradili su u samo 397 dana talijanski fašisti 1937. godine, privučeni onime što se nalazi ispod površine zemlje – tonama i tonama ugljena. Autobus kojim stižemo zaustavlja se ispred velikog natpisa “sretno”, starog rudarskog pozdrava.

“Kada znate kako je teško dolje u rudniku taj rudarski pozdrav ‘sretno’ ima mnogo veću težinu”, osvrće se na natpis iza sebe Mladen Bajramović, strastveni povjesničar umjetnosti koji je posvetio život očuvanju posebne arhitekture i kulturnog naslijeđa Raše.

Privučeni tonama i tonama ugljena, talijanski fašisti Rašu su izgradili su samo 397 dana

Osim što je sagrađen na 400 kilometara rudnika, Raša je doista poseban i jer ima – tek jedan kafić! Prilično čudno za grad u zemlji koja je poznata po višesatnom hedonističkom ispijanju kave. No, Raša se protivi svemu što se smatra uobičajenim. Svaka kuća nosi posebnu oznaku. One s oznakom A, objašnjava Mladen, kuće su za obične rudare i njihove obitelji. U Raši je stanovanje posebno isplanirano još dok je cijeli grad bio tek projekt na papiru. Grad je podijeljen hijerarhijski i klasno pa tako postoje kuće za obične rudare i njihove obitelji, kuće za ljude koji su radili u administraciji rudnika, ali i kuće za ljude na posebnim položajima odnosno one koji su pripadali upravi.

“Kako funkcionira hijerarhija ispod zemlje tako ovdje funkcionira hijerarhija i nad zemljom”, objašnjava Bajramović. Napominje da je Raša jedini urbani prostor u Europi koji se kao čitav grad uvrštava u zaštićeno područje arhitekture proizašle iz totalitarnih režima 20. stoljeća.

Iako je Raša najpoznatija kao mjesto iznimne arhitekture i neobične povijesti nastanka Bajramović kao stanovnik Raše ističe da uz arhitekturu ne smijemo zanemariti nematerijalnu baštinu koju je ostavilo rudarstvo na području Raše.

Svi za jednog, jedan za sve

“Najveća vrijednost koju je rudarstvo u Raši ostavilo iza sebe je društvo. Rudarski način života je bio takav da su svi bili jednaki. Kada pod zemljom dođe do nesreće svima je jednako i svi su u opasnosti”, kaže Bajramović i ističe da se građani Raše i danas uvelike ponose činjenicom da u Raši nikakve vjerske ili nacionalne napetosti ne postoje niti je do njih dolazilo u prošlosti.

“Suživot koji je postojao u zajednicama rudara ispod zemlje reflektirao se i na život na površini koji postoji i danas iako je rudarstvo već odavno iza nas”, pojašnjava Bajramović.

Kada je nakon drugog svjetskog rata Raša gotovo u potpunosti ostala bez stanovnika veliki broj radnika došao je iz daleka. Potpuno novo društvo u Raši je izraslo uglavnom oko rudnika i od ljudi koji su došli iz svih krajeva Jugoslavije, a sve ih je ujedinio opasan rad i teški uvjeti koji su vladali pod zemljom.

‘Rudnik je možda zatvoren davno, ali Raša i dalje ostaje rudarski grad’, ISTIČE POVJESNIČAR Mladen Bajramović

“Ovdje raspravljati o nacionalnosti i vjeroispovijesti je pomalo promašeno jer ispod zemlje rudar ako će u nešto vjerovati onda je to rudar pored njega“, tvrdi Bajramović i dodaje da je multietničnost obilježje mnogih rudarskih sredina, a ne samo Raše.

Identitet grada koji je snažno određen rudarstvom i danas je važan građanima Raše i opstaje jednako kao i arhitektura. Brojna vjerovanja i običaji koji su nastali tijekom rudarske prošlosti Raše žive i danas što još više pojačava dojam da rudarstvo nikada nije u potpunosti nestalo na području Raškog zaljeva iako se ugljen ne iskopava već desetljećima. Prošetati Rašom znači na svakom koraku pronalaziti ostatke iz rudarskog razdoblja o kojemu mnogi stanovnici govore kao o zlatnom dobu unatoč nepovoljnim povijesnim okolnostima. Nedaleko od zgrade uprave rudnika nalaze se i ruševine olimpijskog bazena koje svojim tužnim izgledom potvrđuju tu nostalgičnu predaju o boljim, prošlim vremenima.

“Ljudima koji žive u Raši i danas je važno rudarstvo. Rudnik je možda zatvoren davno, ali Raša i dalje ostaje rudarski grad“, ističe Bajramović.

Borba za očuvanje materijalne i nematerijalne baštine

Iako posebna zbog potpuno očuvane, specifične arhitekture i kulture koju su stvarale generacije rudara važnost Raše prepoznata je tek odnedavno.

“Još 1990-ih mi nismo znali ni tko je izgradio Rašu, ne da nismo znali da je izgrađena u vrijeme Italije nego nismo znali tko je arhitekt, o vrijednosti Raše s arhitektonskog i urbanističkog segmenta se uopće nije znalo”, upozorava Bajramović.

Udruga “Istarski ugljenokopi Raša”, na čijem čelu se nalazi Mladen Bajramović, posvećena je zaštiti i širenju svijesti o važnosti očuvanja arhitektonske, industrijske, ali i nematerijalne baštine koju je iza sebe ostavilo rudarstvo na području Raše. Međutim, zanemarivanje značaja baštine koja je proizašla iz različitih povijesnih industrijskih faza velik je problem, ne samo na području Raše nego i na teritoriju cijele regije.

Bajramović kaže da je prvi korak koji su učinili kao udruga bilo podizanje svijesti građana Raše da zapravo žive u jednom veoma posebnom gradu. U istraživanje su uloženi veliki napori jer podataka je u početku bilo veoma malo, iako se velika priča već naslućivala. Raša je tijekom svoje povijesti zbog specifičnih okolnosti i načina na koji izgrađena te svoje prvotne namjere pretrpjela upisivanja nekoliko ideoloških struktura u priču o svojem identitetu što je dodatno stvorilo mnoge nedoumice oko pravog načina na koji predstaviti Rašu i sve posebnosti tog rudarskog grada.

“Nije postojala literatura i tek tamo krajem 1990-ih se počinju potezati neke veze s Bauhausom i drugima važnim pravcima u oblikovanju namještaja i ostalih elemenata. U Raši su čak i kvake na vratima posebno dizajnirane“, objašnjava Bajramović.

Priča o Raši, iako fascinantna do danas nije poznata čak niti brojnim stanovnicima Hrvatske, a takva je sudbina sličnih važnih prostora industrijske i kulturne baštine. Pa ipak, znak da se stvari kreću na bolje vidljiv je u sve većem interesu prvenstveno mladih za otkrivanjem prostora koji su povijesno naslijeđe različitih sustava i previranja 20. stoljeća.