Kao i većina mojih dosadašnjih putovanja, i ovo je započelo s radoznalim pitanjem: “Zašto idete baš u Rumunjsku?”, na koje sam odgovorila: “Zašto ne?”

Čini mi se da mi je “spajanje dana” uoči Dana neovisnosti postao običaj, pa sam tako i ove godine samo dva dana prije odlučila spremiti svoj ruksak i odletjeti nekamo gdje dosad nisam bila.

Grad kabela

Čim smo sletjeli u Bukurešt uslijedio je šok: bez obzira na to što smo u jednom glavnom gradu, posve je uobičajeno da vas na svakom koraku netko moli novac ili da u samom središtu naiđete na “divlja” odlagališta smeća. Najviše me začudio zvuk koji neprestano odzvanja ulicama Bukurešta, a to su sirene policije i hitne pomoći.

Grad je pun proturječja – dok su kvartovi obrasli u zelenilo i podsjećaju na zapadnoeuropska predgrađa, stari grad odiše kaosom i neimaštinom.

FOTO: Sara Alduk/Global

Ono po čemu se Bukurešt razlikuje od ostalih europskih gradova sigurno su slučajno nastale ulične apstraktne instalacije – električni kablovi. Zvuči neobično, ali kada s rasvjetnog stupa vise desetci dugačkih kablova čineći svojevrsne skulpture, počinjete se pitati je li uistinu riječ o nekoj namjernoj umjetničkoj ideji ili lijenosti i lošem planiranju.

Dok su neki kvartovi u Bukureštu obrasli u zelenilu i podsjećaju na zapadnoeuropska predgrađa, stari grad vrvi kaosom i neimaštinom

Šećući kaotičnim ulicama Bukurešta, ugledala sam plakat za Banksyevu izložbu. Od svih mjesta na svijetu potpuno sam slučajno naletjela na njegovu izložbu baš sada i baš ovdje. To se mora vidjeti!

Ta me želja dovela metroom do Arcul de Triumfa, jako sličnog pariškom slavoluku.

FOTO: Sara Alduk/Global

Izložba je izvrsna i pridonijela je doživljaju ovog putovanja, ali posebnom ju je učinilo to što je postavljena u Slavoluku pobjede, i to vertikalno, tako da se penješ s unutarnje strane do vrha, odakle se pruža predivan pogled na cijeli grad i onda se nastavlja u drugom dijelu spomenika. Mislim da je to najbolje osmišljena izložba koju sam vidjela, u gradu u kojem sam to najmanje očekivala.

Miris divljine

Rumunjska me oduvijek privlačila zbog Transilvanije. Idealan spoj planinskih vrhova i šume koja odiše životom, umotano u bezbroj povijesnih priča i legendi. Brasov je savršen primjer za to, potpuna suprotnost kaotičnom Bukureštu. Sve osim autobusnog kolodvora.

Dotad sam mislila da nema goreg kolodvora od splitskog, ali kada zadimljena prostorija s jednim kaučem, foteljom i dvojicom koja jedva govore engleski predstavlja mjesto gdje se kupuju karte, vratiš se u vremena u kojima nisi ni živio. S obzirom na to da smo bili smješteni u obiteljskoj kući u predgrađu Brasova, imali smo prigodu osjetiti kako Rumunji uistinu žive.

FOTO: Sara Alduk/Global

“Ovdje je bome hladno, dosta hladnije nego u Bukureštu”, kaže Igor našem ugostitelju Constantinu, dok njegov psić Jackie neprestano skače po nama.

“Hladno? Pa i nije baš, dok nije ispod pet, skroz je dobro. Zimi ovdje zna pasti temperatura i niže od deset stupnjeva ispod ništice.”

Nismo bili spremni na hladnoću, ali nas ona nije spriječila da sljedeći dan odemo planinariti na obližnju planinu, Tampu.

Mislila sam da nema goreg kolodvora od splitskog, ali mjesto gdje se kupuju karte u Brasovu čini zadimljena prostorija s jednim kaučem, foteljom i dvojicom koja jedva govore engleski

Zamislite da ste na planini i u šumi osim vas nema nikoga, samo poneka plaha srna koja bojažljivo protrči iza nekog grma, a zrak je toliko čist da osjećate svježinu u prsima. I miris kiše od jučer. Tako bih opisala tu ljepotu Transilvanije. I onda kad si na dvije trećine puta do vrha, ugledaš ploču na kojoj piše: “Ušli ste u zonu divljih životinja, moguće je da ćete naići na medvjede, risove, lisice, divlje svinje, pa i krpelje”. Od sve divljači, naišli smo samo na krpelja.

FOTO: Sara Alduk/Global

Nakon osvajanja vrha, nagradili smo se u tipičnom rumunjskom restoranu.

“Gdje ste danas bili?”, upitao nas je Constantin s vrata.

“Na Tampi, planinarili”, odgovorili smo.

FOTO: Sara Alduk/Global

“Jeste li vidjeli medvjede? Često se znaju spustiti i do grada, hodaju među ljudima i neće vam ništa. Ali samo ih ne dirajte i ne hranite”, dodao je Constantin.

“Ne, nismo”, razočarano smo odgovorili.

Povratak u prošla vremena

Činilo mi se kao da sam se vratila 20 godina unatrag. Stakla autobusa prekrivena su krunicama i sličicama svetaca, a imaš osjećaj da će se autobus svaki tren zaustaviti na cesti. Krave hodaju pored Drakulina dvorca, a vlakovi škripe toliko da ponekad ne možeš zaspati.

Na povratku u Bukurešt, dočekao nas je jedan takav truckavi vlak i cijeli me prizor podsjetio na scenu iz filma “Vlak u snijegu”. Par rumunjskih bakica s maramama na glavi i košarama povrća u ruci, studenti i pokoji zalutali turisti poput nas. Tako ću otprilike i pamtiti Rumunjsku.