Foto: PIXSELL

Sve smo bliže novoj godini i upravo je zato idealno doba za osvrt na sjajne uspjehe prošlih 12 mjeseci. Hrvatski su nas sportaši već odavno navikli na velike rezultate, ali kad se toliko toga dogodi u istoj godini, s pravom se možemo pitati je li ovo najuspješnija sportska godina dosad?

Možda nije baš započela kako se priželjkivalo. Nadali smo se da će rukometaši na domaćem terenu osvojiti jedino odličje koje im nedostaje – europsko zlato. Ipak, umjesto nas slavili su Španjolci, a Zagreb se na početku godine nije baš pokazao da zna pružiti podršku kad se gubi u sportu, ili barem u rukometu.

Perković opet na vrhu

Parna godina sinonim je za olimpijske igre, a 2018., preciznije, za zimske sportove. Dvadeset hrvatskih predstavnika u južnokorejskom Pjongčangu nije se posebno proslavilo, ali su se za odličja s Igara pobrinuli nešto poslije naši paraolimpijci. Dino Sokolović osvojio je zlato u slalomu, a Bruno Bošnjak iznenadio je broncom u snowboardu.

Drugi je dio godine ipak bio uzbudljiviji. Ovo je godina koja je nadmašila najveći nogometni uspjeh iz 1998., godina u kojoj svi znaju što su radili 15. srpnja u 17 sati, i u kojoj je pola milijuna ljudi u Zagrebu dočekalo srebrne Vatrene.

U dramatičnom natjecanju, Sandra Perković osvojila peti uzastopni europski naslov

Ljeto ćemo još pamtiti po brončanoj medalji vaterpolista, uspjehu mladih košarkaša koji su se popeli na krov Europe, ali i po novim imenima hrvatskog plivanja. Svoj doprinos dala je i kraljica diska Sandra Perković, koja je petim uzastopnim europskim naslovom dokazala da joj zaista nema ravne.

Ako je itko mislio da će jesen biti nešto manje uzbudljiva, prevario se. Godina je ovo u kojoj su braća Sinković ispisala veslačku povijest, borilački su sportaši kući donijeli pregršt medalja, a Dinamo je, poslije 48 godina, napokon dočekao proljeće u Europi.

Poslije 48 godina Dinamo dočekao proljeće u Europi

Možemo reći da je ovo bila i teniska godina. Osim osvajanja naslova s Austrijancem Marachom na Australian Openu, Mate Pavić postao je i prvi Hrvat koji je dosegnuo prvo mjesto na ATP listi, i to u parovima.

Najbolje plasmane u karijeri ostvarili su Marin Čilić i Borna Čorić, trećom, odnosno 12. pozicijom na ATP listi, a sredinom listopada samo se Hrvatska mogla pohvaliti s dva tenisača u 15 najboljih. Ako to nije dovoljan razlog da ovo bude i teniska godina, osvajanje Davis Cup naslova definitivno jest. Uvjerljiva pobjeda nad francuskim domaćinima, stavila nas je još jednom u središte događanja, a Hrvatska će ostati zapamćena kao posljednji Davis Cup pobjednik takvog formata.

Foto: Dalibor Urukalovic/PIXSELL

A kako završiti godinu nego najpopularnijim sportom: kapetan Vatrenih, Luka Modrić, postao je prvi nogometaš koji je u istoj godini osvojio Zlatnu loptu, te je proglašen najboljim igračem Svjetskog prvenstva, ali i najboljim igračem svijeta u izboru Međunarodne nogometne federacije (FIFA).

Uspjesi koji inspiriraju

Netko će reći: što meni znače svi ti uspjesi? Ali kada mjesec dana cijeli narod diše zajedno, navija, slavi, i kada se osjeti ta povezanost u zraku, tada vidimo koliko nam sport toga zaista može pružiti. Tko ili što može podići atmosferu u zemlji ovako kao sportski uspjesi? Toliko da zaboravimo na sve probleme i da se u jednom trenutku nadamo kako će sada i zemlja bolje funkcionirati, a da će oni koji vode državu dobiti inspiraciju u uspjesima sportaša. Smiješno zvuči? Ali da, tome smo se nadali.

Uz sve probleme u zemlji, tih je dana zaista bilo lijepo biti Hrvat. Svijet je pisao o maloj zemlji velikih snova, o tome što se može naučiti od male Hrvatske i čudili se kako sve to uspijevamo uz infrastrukturu koju imamo.

Mladi košarkaši do 16 godina prvaci Europe nakon pobjede 71:70 protiv Španjolske

Pisalo se o euforiji i jedinstvu koje vlada Hrvatskom i o pola milijuna ponosnih navijača koji su unatoč porazu dočekali svoje junake – bez trunke razočaranja. Jednostavno, Hrvatska je ove godine osvojila srca cijelog svijeta.

Srebro zlatnog sjaja

Ako je bilo onih kojima Rusija nije draga, ovog se ljeta to promijenilo. Mjesec dana koje će svi u Hrvatskoj pamtiti – najveći fanovi, ali i oni koji još ne znaju objasniti što je zaleđe. Teško je opisati tu pozitivnu atmosferu u zraku tih dana, osim ako je naravno, niste osjetili. Realno, tko je očekivao ovakav rezultat prije početka prvenstva? Da ćemo pobijediti Nigeriju u prvom kolu – da. Ali poraziti Argentinu s 3:0? Dvaput dobiti na penale, i to domaćina Rusiju? Ili da ćemo igrati u finalu Svjetskog nogometnog prvenstva? Toliko pozitivni ipak nismo.

No ono što je Zlatko Dalić uspio učiniti, teško da će itko ponoviti. “Očištio” je sve negativnosti koje su postojale oko reprezentacije, stvorio poseban odnos s igračima, navijačima, ali najteže od svega, ulio je vjeru i nadu da zaista možemo daleko dogurati na tom prvenstvu. Tako smo prije finala zaista vjerovali da ćemo prvenstvo i osvojiti. Iako smo u tom finalu, mnogi će reći nezasluženo izgubili, dobili smo mnogo više – pozitivnu energiju, osjećaj zajedništva, ponosa i nadu u bolju budućnost. Srebro je to zlatnog sjaja.

Pet svjetskih zlata, tri discipline

Da nogometaši osvajaju medalje koliko i braća Martin i Valent Sinković, slavlju ne bi bilo kraja. Ali veslanje nije najpopularniji sport na svijetu, niti su nogometaši uspješni koliko i veslači. Još jedno u nizu, točnije peto svjetsko zlato, osvojili su na ovogodišnjem Svjetskom prvenstvu u dvojcu bez kormilara. Ono što je još fascinantnije jest da je ostvareno u trećoj različitoj disciplini, a ranije ove godine osvojili su i naslov europskih prvaka.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Nekad su dominirali u četvercu i dvojcu na pariće, ali nakon što su u dvojcu postavili novi svjetski rekord i osvojili sve što se moglo, uključujući olimpijsko zlato u Riju, 2016. odlučili su se prebaciti u dvojac bez kormilara. Nakon samo dvije godine u toj disciplini, došli su do već dva naslova, i to uvjerljivom pobjedom nad protivnicima. Možda je teško razumjeti o kakvoj je promjeni točno riječ, ali kaže se da je to kao da sportaš cijeli život igra rukomet desnom rukom, a onda odjednom odluči igrati lijevom. Razlog više za naklon veslačima!

Rukometni (ne)uspjeh

Još otkad se 2014. doznalo da će Hrvatska ugostiti najbolje europske rukometaše, stalno se provlačilo kako nam nedostaje još samo europsko zlato. Smatralo se da je ovo idealna prigoda da se upotpuni kolekciju zbog domaćeg terena. Kako su se odbrojavali dani do početka prvenstva, tako se pojačavala euforija. A očekivalo se da će povratkom Line Červara na klupu reprezentacija ponovno zablistati.

Foto: Sanjin Strukic/PIXSELL

To se ipak nije dogodilo. Na tom su nas putu ponovno zaustavili Francuzi. Hrvatska je na kraju pred gotovo praznim tribinama (u Hrvatskoj) jedva slavila protiv Češke 28:27, i završila na petom mjestu. Dio navijača već je sigurno prije početka prvenstva bio uvjeren da nećemo ništa osvojiti, ali mediji su se po završetku prvenstva ipak pitali je li riječ o uspjehu ili neuspjehu.

A u čemu je zapravo problem? Igračima koji nisu dovoljno dobri za osvajanje medalja? Treneru? Medijima koji stavljaju preveliki pritisak na rezultat i zanemaruju bit sporta? Negativnoj atmosferi oko reprezentacije? Ili možda javnosti koju će samo zlato zadovoljiti?

Teniski naslov za povijest

Poprilično je nevjerojatno da mala zemlja kao što je Hrvatska drugi put u povijesti osvoji Davis Cup, ali da, moguće je! I to protiv Francuske – u Francuskoj. Kao i 2005. protiv Slovačke – u Slovačkoj. Bila je to povijesna pobjeda hrvatskih tenisača u Lilleu, jer se nakon 118 godina gasi ovaj format Davis Cupa. Hrvatska će tako ostati zapamćena kao posljednji pobjednik tog natjecanja.

Foto: Igor Kralj/PIXSELL

Izbornik Krajan nije bježao od uloge favorita, ali ni prerano slavio. Ipak, pri kraju trećeg seta između Čilića i Pouillea, postalo je jasno da Francuzi neće doći do pobjede na domaćem terenu. I dok su naši dizali pehar, Francuzi su za promjenu gledali nama u leđa.

Podrška naših nije izostala u Lilleu, a nije ni u Zagrebu. Nekoliko tisuća navijača dočekalo je Čilića, Ćorića, Pavića, Dodiga i ostatak ekipe. I nakon nešto više od četiri mjeseca i proslave srebra, na istom smo trgu slavili povijesni naslov Davis Cupa. A svjetski reflektori su još jednom – bili upereni u Hrvatsku.