Foto: Žarko Bašić/PIXSELL

U Hrvatskoj djeluje mnogo visokoškolskih ustanova među kojima nedostaje suradnje i često se govori o rascjepkanosti sveučilišta. To dovodi u pitanje integraciju sveučilišta i je li je uopće moguće provesti.

“Integracija sveučilišta trend je u Europi i svijetu, a međunarodna iskustva pokazuju kako pridonosi učinkovitijem upravljanju i raspolaganju resursima, strateškom planiranju, fleksibilnosti, boljoj vidljivosti i brendiranju. Integrirana sveučilišta moćnija su u prezentaciji rezultata svoga rada, posebno znanstvenih rezultata”, smatra Jasmina Havranek, ravnateljica Agencije za znanost i visoko obrazovanje i jedna od zagovornica integracije. Smatra da je na većim sveučilištima poput Sveučilišta u Zagrebu teže i izazovnije provesti integraciju, ali da je važno u tom slučaju poduzimati manje korake. No kako vidimo, na tom području nema većeg napretka.

Neusklađenost studija

Vilim Ribić iz Nezavisnog sindikata znanosti i visokog obrazovanja smatra da u razvijenosti visokoobrazovnog sustava i organizaciji sveučilišta zaostajemo za cijelim svijetom.

“Sveučilište je fragmentirano, rektori kupuju i prodaju utjecaj, dekani su protiv integracije, a uzajamnosti nema”, kaže Ribić. Hrvoje Kraljević, profesor matematike na PMF-u, smatra da Sveučilište u Zagrebu sa svoje 34 sastavnice nije pravo sveučilište, nego nakupina fakulteta čija loša organizacija ne omogućava da se bolonjska reforma kvalitetno provede.

“Bolonjski proces, otkad je u nas počeo, potpuno je pogrešan i naopak, a na to nas je upozorila Europa kada smo pristupali bolonjskoj deklaraciji, upravo zbog spomenute loše organizacije”, ističe Kraljević.

Smatra da bi preddiplomski sveučilišni studiji trebali biti široki, kao neka vrsta gimnazije, gdje se studenti ne bi usko usmjeravali, a diplomskim studijima bi se više pripremali za svoju daljnju specijalizaciju.

‘Integrirana sveučilišta moćnija su u prezentaciji rezultata svoga rada, posebno znanstvenih rezultata’, smatra Jasmina Havranek, ravnateljica Agencije za znanost i visoko obrazovanje

U nas nije tako jer svaki fakultet ima po nekoliko svojih preddiplomskih i diplomskih studija što čini cirkulaciju studenata vrlo teškom. Kraljević dodaje i da bi na jednom sveučilištu trebalo postojati pet do šest vrsta preddiplomskih studija, a ne stotine kao u nas, te da bi unutar svakog od njih trebala bio postojati velika mogućnost izbora.

Bivši rektor zagrebačkog Sveučilišta i profesor fizike na PMF-u Aleksa Bjeliš kaže da Hrvatska ima sveučilišta koja su se formirala, postojala i jačala još u doba Jugoslavije i ona su preuzela strukturu kakva je bila u ono vrijeme, a to je bilo vrijeme kada su sveučilišta bila fragmentirana, gdje je sveučilište bio jedan formalan okvir koji nije ništa mnogo značio.

Odcijepljeni od Europe

“Hrvatska je devedesetih krenula s određenim koracima, međutim do 2000. bila je odcijepljena od europskih procesa. Tu se izgubilo mnogo vremena, a visoko obrazovanje i znanost bili su više odcijepljeni”, kaže Bjeliš.

Smatra i da je fragmentirana struktura sveučilišta zadržala svoju snagu i privikla je ljude da se brinu prije svega o svojim interesima unutar fakulteta, a kao primjer navodi PMF koji ima sedam odsjeka i svaki se odsjek “ponaša” kao mali fakultet.

Foto: UNIZG

U međuvremenu, od 2000. do danas došlo je do raznih prijedloga i zakona koji uključuju integraciju sveučilišta, i od Sveučilišta u Zagrebu, i od Ministarstva. I dok su se jedni zauzimali za integraciju, drugi su željeli očuvati sveobuhvatnost sveučilišta i sve do danas pitanje integracije ostaje neriješeno.

Upravo zbog takve nesuradnje, neorganiziranosti i fragmentacije sveučilišta mnogi su skeptični kada je riječ o integraciji Sveučilišta u Zagrebu, a, prema Bjelišu, “pitanje integracije sveučilišta mrtva je tema”.

Treba povećati mobilnost

Hrvoje Špehar, prodekan za studijske programe i cjeloživotno obrazovanje s Fakulteta političkih znanosti, također misli da je važno da se sveučilišta i visoka učilišta otvore i pružaju više manjih cjelina te da se postigne mobilnost.

“Nije nužno da mobilnost samo rezultira formalno, suradnjama ili tome sličnim, nego da ona bude stvarno na korist svih, i znanosti s jedne strane, ali i za razvoj kompetencija koje pojedinci stječu u visokom obrazovanju”, smatra Špehar. Međutim, on ipak smatra da integracija nije cilj.

“Integracija nije nužno cilj kojem trebamo težiti nego neka vrsta interoperabilnosti ili prepoznavanja kompetencija i ishoda učenja koje svaki tip obrazovanja nudi”, zaključuje Špehar.