"Raditi samo jednu stvar odjednom" gotovo je postao nepoznat koncept za mlade. Gledanje serije? Naravno, ali uz mobitel u ruci. Pisanje zadaće? Obavezno uz glazbu u pozadini, često se tu nađe i neki YouTube video koji "ne zahtijeva toliko pažnje". Čitanje knjige? Sve rjeđe. A ako se i dogodi, velika je šansa da će netko između dva poglavlja pogledati nekoliko TikTokova ili baciti pogled na Instagram.
Odrastanje uz okruženje prepunom digitalnim podražaja ostavilo je traga i na njihovoj sposobnosti koncentracije. Naglasak se stavlja upravo na tome koliko mladi danas mogu zadržati fokus, kako u vezi akademskih obaveza, tako i u svakodnevnom životu. U svijetu u kojem se pažnja neprestano dijeli između više ekrana i zvukova, koncentracija postaje izazov, a ponekad i prava rijetkost.
Multitasking – norma današnjice
Multitasking, odnosno odrađivanje više stvari odjednom, postao je standard, gotovo svakodnevni podsjetnik na to koliko su naši umovi razapeti na sve strane. Mozak zapravo nije stvoren za multitasking, iako se često hvalimo sposobnošću da mi to sve možemo u isto vrijeme odraditi, ali kvaliteta svakog odrađenog zadataka tako i opada.
"Mislim da se ljudi, a pogotovo djeca, danas sve teže koncentriraju na samo jednu stvar ili zadatak. Uz studiranje, radim s djecom kao trener. Teško ih je držati koncentriranima na jednu vježbu koja je duža od deset minuta, pa mogu samo zamisliti kako to izgleda kada se moraju skoncentrirati na zadaću. Njima misli odlutaju, dosadi im i potrebno je izmisliti nešto novo da ih zabavi na sljedećih deset minuta i tako u krug", ispričala je Barbara Janičić (23), studentica treće godine Fakulteta elektrotehnike i primijenjenog računarstva u Dubrovniku. Priznaje da ponekad i ona sama voli upaliti glazbu u pozadini dok uči, ali da je svjesna kada se od nje zahtijeva potpuna koncentracija, da ju mora ugasiti jer to iziskuje tišinu i mir.
Mnogi su ljudi primijetili kod sebe ili drugih, čak i kada gledaju nešto što ih zanima, bilo to film ili seriju, da osjećaju potrebu da u međuvremenu provjere mobitel bez obzira je li on zazvonio ili ne. Mentalno se nalaze u dva različitim svijeta, ali niti u jednom nisu potpuno prisutni. Prije su se pauze između filmova i serija koristile za uzimanje hrane ili odlaska u kupaonicu, a danas se koriste za konzumaciju dodatnog sadržaja jer mozak ne zna stati. I to nije slučajno. Mozak je naučen tražiti stalne nagrade, tzv. dopaminske udare koji dolaze svaki put kada nešto se novo sazna, vidi zanimljiva slika ili pogleda smiješni, ali obavezno kratki video.
Kako smo istrenirali svoj mozak da izdrži samo 15 sekundi
Kratki formati su postali novi kraljevi sadržaja. Nekada je platforma YouTube bila popularna zbog 20-minutnih vlogova, recenzija i edukativnih videozapisa. Danas – te forme su sve rjeđe prisutne među mladima. Ako video traje duže od tri minute, male su šanse da će ga itko pogledati, stoga se on automatski preskače. TikTok je svoju slavu izgradio upravo na ideju da se sve može reći, odnosno prikazati, u 60 sekundi ili manje. Instagram i YouTube su to brzo prepoznali, pa su uveli "Instagram Reels" i "YouTube Shorts".
Problem toga je što se mozak postepeno počeo prilagođavati. Ako se svakodnevno izlaže isključivo kratkim, brzim i zabavnim informacija – on počinje gubiti strpljenje i izdržljivost za duge, sporije i dublje sadržaje. Zato je sve teže pročitati dugi članak – poput ovoga.
Studentica četvrte godine Sveučilišta u Zadru, Nikolina Kabiček (23) ne provodi previše vremena na TikToku.
"Ako visim na njemu, gledam neke recepte ili trikove u kuhinji, oni mogu trajati koliko god, ja ću ih uvijek pogledati. Što se tiče ostalog sadržaja, ako mi se video čini dosadan u startu, odmah ga preskočim, a ako ga odlučim pogledat uvijek ga ubrzam pa da završi još prije. Mislim da ne radim to toliko jer mi je loša koncentracija, nego ne želim trošiti puno svog vremena na nepotrebne stvari", govori Kabiček. Dodaje kako i prije popularizacije TikToka nikad nije preferirala duge sadržaje, tako da su kratki videozapisi zapravo idealni za nju.
Učenje uz buku – sve samo ne tišina
Tišina je postala neugodna. Mnogi mladi ne mogu učiti, a da nešto ne svira u pozadini. Glazba, serija koju su već gledali, ambijentalni YouTube video, čak su popularni postali i podcasti koji se puštaju dok se piše zadaća ili uči za ispit. Sve te dodatne smetnje uzrokuju da se uči sporije i da mozak zadržava manje informacija jer je već prenatrpam svime i svačime. Često ni sami nisu svjesni koliko to zapravo usporava, ali pak to sve djeluje normalno s obzirom na to da svi to rade.
Iznimke postoje, kao što su neki oblici ambijentalne glazbe ili bijelog zvuka tzv. "white noise", koji mogu pomoći u stvaranju veće koncentracije, ali mladi ne upotrebljavaju njih nego se okreću glazbi koja sadrži tekstove i emisijama s dijalogom.
Antonio Lopina (22), student četvrte godine na Fakultetu elektrotehnike i inženjerstva u Zagrebu ističe kako je prije mogao učiti u miru i tišini, ali da mu danas to predstavlja izazov. "Prije mi misli nisu puno lutale. Međutim, što sam više počeo biti na društvenim mrežama, sve više sam primijetio da uvijek moram pustiti nekakvu glazbu u pozadini da me opusti i da uspijem zadržati misli na nekom gradivu. Bez obzira na to što glazba ima tekst, meni to ne predstavlja nikakve prepreke u koncentraciji", kaže.
Odmicanje od dugih članaka
U suvremenom informacijskom okruženju, dulji tekstovi sve češće ostaju napola pročitani. Ne zbog nezanimljivosti teme, već zbog promjene u načinu konzumacije sadržaja – prednost se daje sažecima, natuknicama, infografikama i vizualno atraktivnim informacijama koje ne zahtijevaju puno vremena. Sadržaji koji zahtijevaju koncentraciju i analizu sve češće se odbacuje, i traže se svi mogući prečaci, jer zašto pročitati knjigu kada je netko može prepričati u svega 60 sekundi. To je postalo normalno, iako dugoročno osiromašuje jer se ne razvija sposobnost dubokog razmišljanja, kritičke analize i stvarnog razumijevanja svijeta oko sebe.
"Ne volim čitati duge članke jer mi često djeluju dosadno, a uz to mi je teško pratiti i upamtiti sve informacije. Više volim kratke tekstove jer ih mogu brzo pročitati, a ujedno sadržavaju ono najvažnije. Vjerujem da iz kratkog članka mogu dobiti jednako vrijedne informacije kao i iz dugog, jer su u kratkom obično sažete ključne točke, dok su duži članci namijenjeni onima koji žele dublje istražiti temu", ispričala je Tamara Matić (20), studentica druge godine Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije u Zagrebu. Također ističući kako je za nju najvažnije pročitati što manje, a zapamtiti što više.
Površnost, tjeskoba i gubitak identiteta
Smanjena sposobnost koncentracije ne ostaje bez posljedica. Kada su ljudi stalno zatrpani informacijama, ali nijednoj se ne pristupa duboko, počinje se gubiti osjećaj kontrole. Osobe se krenu osjećati raspršeno, tjeskobno i umorno – čak i ako nisu ništa konkretno radili. Govori se kako "nikada nemaju vremena", iako često provode sate listajući beskorisne informacije. Nemoguće je biti sam sa sobom i svojim mislima dulje od nekoliko minuta. Gubi se dio identiteta, jer stalna stimulacija izvana potiskuje ono unutarnje.
Studentice četvrte godine medicine na Hrvatskom katoličkom sveučilištu, Ana Dobud (22) primijetila je kako joj se sve više prijatelja i poznanika žali na činjenicu kako ne mogu biti sami u tišini, što je za nju – nepoznat pojam.
"Osobno nemam problema s koncentracijom i jako volim imat neki dio dana koji ću posvetiti isključivo sebi. Najčešće šetam, čitam ili se zabavim nekim drugim hobijem. Ne mogu razumjeti njihovu konstantnu potrebu za dodatnim sadržajem, koja im zaokuplja pažnju kroz svakodnevne aktivnosti. Najčešće se to ostvaruje, očekivano, preko mobitela. Smatram da ne bih kvalitetno mogla pohađati svoj fakultet kada bih se oslanjala na bespotrebno provođenje vremena u digitalnom svijetu", govori.
Ako se mozak može prilagoditi na kratak i ubrzan sadržaj, isto tako se postepeno može vratiti u vrijeme kada su duge forme bile najidealnije. "Digitalni detoks" prvi je korak prema tome. Ne radi se o tome da se osoba mora u potpunosti odreći tehnologije ili kratkog sadržaja jer i oni imaju svoje mjesto i vrijednosti u današnjem svijetu. No, važno je da ljudi upravljaju njima, a ne obratno.
Vraćanje koncentracije nije korak unatrag, nego korak unaprijed k ponovnoj ravnoteži. U svijetu koji traži da se bude svugdje u isto vrijeme, prava je sposobnost znati kako biti potpuno prisutan – ovdje i sada.
