Prethodno iskustvo studiranja i komunikacija na poslu omogućilo im je brzu prilagodbu novome okruženju. Problema s pristupom profesora nije bilo; njihov je odnos bio korektan i jednak prema svim studentima. Studentice koje su se nakon 13 i više godina odlučile vratiti u fakultetske klupe da bi ostvarile svoje želje i ambicije, ispričale su svoje priče za Global.
"Zbog prethodnog iskustva studiranja, kao i komunikacije s ljudima na poslu koji sam radila prije upisa na fakultet, vrlo sam se brzo prilagodila novim izazovima upoznavanja okruženja, kolega i profesora. Pristup mlađih kolega je ispočetka bio vrlo oprezan, ali budući da sam otvorena i komunikativna, brzo smo premostili taj generacijski jaz", ispričala je Tanja.
Novi počeci
Tanja Čuljak je 13 godina starija od svoje generacije na godini. Fakultet je odlučila upisati da bi ispunila želje i ambicije. Poziv odgojitelja je osvijestila odgajajući svoju djecu. Njezino obrazovanje podržala su i njezina djeca. Na svojoj prvoj godini studija ostala je trudna s petim djetetom. Već je jednom odustala od studiranja iz istoga razloga, no ovaj put je pomislila: kad ako ne sad.
"Ubrzo nakon porođaja počela je pandemija, pa smo u jednom trenutku u kući imali dva školarca, jednog predškolca, jednog vrtićarca, novorođenče i mamu studenticu, dok je muž radio zaključan u radnoj sobi", ispričala je Tanja. Dajana Batinić svoje je obrazovanje nastavila 20 godina nakon završetka prvog studija. Razlog ponovnog upisa na fakultet bio je osobna želja za znanjem i želja da svoj posao obavlja najbolje što može.
"Čak i na fakultetu je to izazivalo čuđenje jer su uobičajene motivacije bile novo radno mjesto ili bolje plaćen posao", kazala je Dajana.
Posao ne smije trpjeti
Povratak na fakultet bio joj je izazovan jer se vratila u novi sustav školovanja, upoznala se s novim načinima komuniciranja i novim izvorima učenja. Uz to, radila je i svoj posao koji nije smio trpjeti zbog studiranja. Najteži dio bio joj je odvojiti vrijeme od obitelji za pohađanje studija i učenje.
"Naravno da nisam bila dio ekipe, da društveni život nisam provodila studentski, nego sam jedva čekala doći kući i provesti barem malo preostalog vremena sa svojom obitelji", rekla je Dajana. Smatra da je u pojedinim situacijama mogla biti oslobođena nekih obveza jer je istu vrstu posla obavljala u svome redovnom radu.
No, s druge strane, u projektima je mogla iskoristiti svoje praktično znanje i iskustvo i tako pomoći cijelom timu u ispunjavanju određenog projekta.
"Željela sam učiti, željela sam nova znanja i bilo mi je u interesu slušati predavanja, a sve što sam slušala imalo je veze s poslom koji obavljam, i to je dalo potpuno novi pristup i novu dimenziju studiranju", tvrdi Dajana.
Odnos profesora i kolega
Profesori nisu imali drukčiji pristup prema Dajani. Jedino u čemu je primijetila razliku jest to što su navodili primjere iz njezina profesionalnog okruženja. Pristup mlađih kolega prema sebi smatrala je korektnim. Na početku studija upoznala je kolegicu čija je mama bila njezina vršnjakinja.
Kolegica je prepoznala njezine "rupe" u snalaženju i nesebično joj pomagala. Mirna Levaković Lombarović osjećala se jako ugodno pri povratku u studentske klupe. Odnos kolega i profesora prema njoj je bio sasvim prirodan. Smatra da to ovisi o stavu i osobnosti, a ne o godinama. Nastavak studiranja smatra lijepim iskustvom s mnogo odricanja, ali i benefita.
"Volim reći da mi se posrećilo što sam mogla posložiti obiteljske obveze i financijsku konstrukciju te se ponovno posvetiti studiranju uz svesrdnu pomoć obitelji. Za takve je pothvate dobro imati podršku, a ja sam je imala", rekla je Mirna. Tvrdi da su profesori bili na visoko profesionalnoj razini. S vremenskim odmakom postala je svjesna koliko je tanka linija između profesora i studenata jer za kratko vrijeme svi su kolege i budući suradnici.
