Jurica Pavičić splitski je autor, novinar i filmski kritičar. Piše kriminalističke romane čija se radnja odvija u Dalmaciji. Njegova djela osvajaju brojne nagrade u Hrvatskoj, ali i međunarodno. Britanski The Guardian prozvao ga je "jednim od vodećih pisaca krimića".
Njegovi romani "Žigice" i "Crvena voda" nalaze se među deset najčitanijih hrvatskih knjiga u knjižnicama Grada Zagreba. "Crvena voda" nalazi se na desetom, a "Žigice" na prvom mjestu. U razgovoru za naš portal, Pavičić govori o pisanju krimića, društvenim temama i odnosu s čitateljima.
Kako birate temu za romane? Kako Vam se perspektiva kao autoru razvijala kroz djela?
Tema se za mene zalijepi kao čičak. To obično bude neki motiv, slika, situacija. Nađem je često u crnoj kronici, na lokalnim portalima, u osmrtnicama, oglasniku ili mi bljesne iz prostora: jedna kuća, jedan prizor u pejzažu, jedna anegdota uz kavu. Kad se zalijepi za mene, ja znam da će se jednog dana ugraditi u knjigu, ali tada još ne znam ni koju ni kako ni kada. Često mi treba desetak godina da ideja fermentira. Recimo, prvi čičak romana "Usta puna mora" na mene se nalijepio 2012. kad je na jednu splitsku plažu doista isplivalo tijelo bez dokumenata kojem nitko nije mogao utvrditi identitet. Tada je policija pustila sliku u novine, ali nitko se nije javio. Palo mi je napamet: kakav to mora biti čovjek kojeg nitko ne prepoznaje? Ta je ideja stajala dugo u meni kao neki virus spavač dok mi se oko nje desetak godina kasnije nije sklopila priča romana.
Kako Vaše rodno mjesto utječe na tematiku Vaših djela?
Split mi je jako poticajan za pisanje i novinarski. Dalmacija također, s njenim kontradikcijama, usponima i padovima. Osjećam se komforno samo kada pišem o svijetu koji poznajem dobro, a poznajem dobro samo uži prostor u kojem živim. Zato se sve moje proze događaju u perimetru od 100 kilometara oko Splita. Također, iz tog prostora izvlačim i jezik. Osjećam da mi je stil opušten samo ako pišem na materinskom jeziku, a to je loš štokavski s puno čakavskog i dijalektalnog.
Što Vas najviše privlači u području kriminalistike kao žanra?
Za početak, kriminalistički žanr široki je plašt. On uključuje i detekcijske whodunnit-e i policijske procedurale, ali i trilere gdje ne postoji misterij i odgonetka, ali postoji napetost koja proizlazi iz viška znanja čitatelja, iz svijesti o neumitnoj prijetnji. Volim se igrati sa svakim od tih podžanrova i poigravati se s nekonvencionalnim konstrukcijama i kompozicijskim modelima. Ono što tu, ma koliko god eksperimentirali, treba ostati netaknuto ono je što čitatelj žanra voli, a to je užitak žanra: misterij, napetost, odgonetka, obrat... To kod čitanja trilera i krimića volim i ja pa zato to nastojim dati i svom čitatelju. Osim toga, kod krimića i trilera volim što su oni onda kad su dobri, ujedno i socijalni romani. Daju opis jednog društva jer kriminal izvire iz društva, a kako se društva razlikuju, razlikuju se i kriminali. Zato ne smijete u Hrvatskoj pisati "američki" krimić jer ovdje društvo nije američko. Krimić izlazi iz lokalnog tla, kao vino. Ono što u vinu zovu terroir, postoji i u krimiću.
Ciljate li na specifičnu publiku dok pišete romane?
Da, ali jako široko shvaćeno. Jasno mi je da me neće čitati baš svatko, ali ne bih htio pisati knjige koje će zanimati samo književne profesionalce. Volio bih da moje knjige budu uzbudljive i drage najširoj obrazovanoj srednjoj klasi. Primjerice, učitelju, arhitektici ili inženjerki.
Smatrate li da je čitateljima danas važnija tema, atmosfera, autorova prepoznatljivost ili nešto skroz drugo?
To ovisi o čitatelju. Svaki ima druge preferencije i ukus, kao kod hrane. Netko će pojesti pola slastičarnice, a netko otići na janjetinu. I to je dobro. Grozno bi bilo kad bi svi čitali isto. Mogu zamisliti gorljivog čitača koji guta dnevno tomove fantasyja, a da ga moji regionalni, realistički krimići uopće ne zanimaju. Zanimaju ga (ili ju) zmajevi i čarobnjaci, ne otočke svekrve i provincijska ubojstva. Ja nisam takav. Ja pišem knjige kakve sam volim čitati.
Vaši romani vidjeli su međunarodni uspjeh. Kako to utječe na Vaš pristup prema pisanju?
Podiže razinu odgovornosti. Moram jako paziti da ni jedna naredna knjiga ne bude baš promašaj, "flop" jer ugled se brže izgubi nego što se stječe i kod nas i u inozemstvu. Jedna ili dvije loše knjige i prestat će vas čitati kod kuće, a u inozemstvu će vas prestati prevoditi.
Utječe li Vaše iskustvo kao novinara i filmskog kritičara na ritam i stil romana?
Apsolutno. Novinarstvo čovjeka potiče na znatiželju. Želite saznati što više o društvu i ljudima, od toga kako funkcionira sudstvo do toga kako se krči vinograd na otoku. Ja u prozi često pišem o stvarima o kojima pišem i kao novinar, kao što su recimo nekretninske malverzacije na Jadranu. Što se iskustva filmskog kritičara tiče, ono mi je formiralo ukus. Da nije bilo filmske kritike, ostao bih možda zakucan u elitistički, akademski ukus književnog postmodernizma (protiv kojeg ništa protiv).
