Recesija dolazi, u to nema sumnje i pogodit će sve dijelove društva. S ekonomistom Vukom Vukovićem, popričali smo o sudbini studenata u nadolazećem razdoblju, o budućnosti u Hrvatskoj, isplati li se uopće studirati, ali i trebamo li subvencije zahtijevati samo od Vlade ili ima prostora i za druge dijelove društva da se "isprse".
Rastu najamnine, porasle cijene energenata, a čini se da nitko to ne stavlja u kontekst mladih, pogotovo studenata. Budući da studenti često rade za minimalce i najviše što mogu s obzirom na studij, kako vi vidite rješenje za osiguranje njihovih osnovnih potreba?
Rješenje tog pitanja ne vidim nikakvom direktnom intervencijom, teško da bi se to moglo napraviti. Onima koji su u studentskim domovima, naravno da je lakše.
Porasle su cijene autobusnih karata, prijevoz općenito poskupljuje, mislite li da bi i tu trebalo donijeti neke mjere ili možemo očekivati da studenti odustanu od studiranja, ako nije u njihovoj blizini?
Mislim da neće odustati. Ljudi koji imaju motivaciju da to naprave - napravit će, bez obzira na trošak. To je nešto s čime se u Hrvatskoj možda suočavamo po prvi put, ali dok sam ja studirao u Engleskoj – prijevoz je bio enormno skup, a odmah iza njega i renta, ali ljudi su dolazili i nastavljaju dolaziti studirati u tamo iako cijene rastu. Želim reći da želja i spoznaja o tome što će ti obrazovanje donijeti opravdava samu činjenicu da ćeš puno potrošiti. Tako da mislim da se nikakve intervencije neće događati. Problem je jedino pitanje kvalitete znanja, odnosno što se dobije za novac koji se mora potrošiti. Ja sam znao da u Engleskoj dobivam vrhunsku uslugu za ono što sam plaćao, a nisam baš siguran da je to slučaj u Hrvatskoj.
Naravno, treba razlikovati studente višeg i nižeg imovinskog statusa. Trebao bi postojati bolji paket školarina za one s nižim imovinskim statusom, u tome se država do sada nije pokazala kao dobra, ali to bi se moglo tražiti od privatnog sektora.
Ako povučemo paralelu s Velikom Britanijom u kojoj studenti mjesec preživljavaju s oko 450 kuna, smanjuju tuširanje, ne mogu si priuštiti odlazak na predavanja, Hrvatska ne stoji tako loše ili?
Pa da. Ne znam kakva je točno situacija sada, ja sam na Oxfordu bio 2018., troškovi nisu bili kao sada, ali studenti se prilagođavaju. Sjećam se svojih dana i u Londonu i u Oxfordu – uvijek je to bio skromni život. Živio sam na školarinama od kojih sam si sve plaćao i još ponešto radio sa strane. U tom pogledu, Hrvatska sada dolazi na razinu na kojoj je Engleska bila prije nekoliko godina. Ne stojimo tako loše, ali opet ću izvući pitanje kvalitete.
Početkom rujna na sjednici Vlade donesene su mjere koje se odnose i na studente, raste broj i iznos socio-ekonomskih stipendija, Vlada povećava subvencije studentskim centrima pa će cijene menija u menzama ostati iste. Je li to dovoljno?
Vlada će uvijek intervenirati na socijalno osjetljiva pitanja, ali ima prostora i da drugi dijelovi društva interveniraju. Sudeći po nekim trendovima školarine se više daju za studiranje vani, a ne u Hrvatskoj. Očekujem da će mjere biti održane jer to ulazi u socijalnu kategoriju, što je Vladi prihvatljiva intervencija.
Neoporezivi limit zarade studenata se povećao s 15.000 na 24.000 kuna. Je li to dovoljno?
Nije. Trebao bi se još povećati. Sjećam se da je tih 15.000 bilo još dok sam ja studirao. Pozdravljam povećanje, ali moglo bi biti i više upravo zbog povećanja svih troškova. To je jedan od načina da se studentima iziđe u susret.
Istraživanje koje je proveo tim znanstvenika s Hrvatskog katoličkog sveučilišta kaže da 60 posto studenata financiraju roditelji, a 70 posto se ni ne informira o financijskim temama. Što vi mislite, znaju li mladi što je inflacija, što je recesija i koje su posljedice?
Nažalost, jako je slaba informiranost cijelog stanovništva, ali porazno je da je kod mladih ta informiranost tako slaba. Inflacija je nešto što ćemo sada svi naučiti, to je nešto s čime se nismo suočili dugo vremena. Kada ljudi vide koliko rastu cijene naučit će što je inflacija, ali elementarna financijska pismenost nedostaje. To je širi društveni problem koji bi se trebao rješavati s općom promjenom obrazovnog sustava.
Ne morate vi studirati ekonomiju da budete financijski pismeni, ali čak i oni koji je studiraju ne završe taj fakultet kao financijski pismene osobe, što je jako porazno. Naprosto, ako nemamo financijski pismenu populaciju imat ćemo neodgovorno ponašanje i pretjeranu izloženost riziku, ali i općenito slabije razvijeno društvo jer imamo slabiji učinak financijskog sektora na gospodarstvo.
Rade li institucije dovoljno po pitanju informiranja?
Institucije ne rade ni približno dovoljno. Većina napora koji su usmjereni prema podizanju financijske pismenosti dolazi iz privatnog sektora. Primjerice, profesor matematike Toni Milun održava konferencije na kojima mogu sudjelovati studenti. Tamo im hrpa stručnih ljudi objašnjava financijske teme. Tako da, on tu radi više nego institucije.
Mogu li studenti koji uzdržavaju sami sebe preživjeti mjesec s minimalnom studentskom satnicom?
Gdje ima volje, ima i načina.
Što bi Hrvatska trebala napraviti da zadrži mlade? Jer sad vidimo da ne odlaze samo studirati u druge zemlje, nego i mladi obrazovani ljudi odnose svoja znanja.
Ljudi možda ne shvaćaju koliko je problem naše loše demografske slike velik. Dugoročno je to jako loše jer se smanjuje produktivnost i konkurentnost. Odlazi obrazovanija radna snaga i smanjuje se potencijal napretka zemlje. Niti jedna zemlja nije brzo rasla, a da je stanovništvo opadalo. Mi ne možemo očekivati neki ubrzani ekonomski razvoj dok nam stanovništvo pada.
Istraživanje o uzrocima emigracije pokazalo je da mladi ne odlaze zbog plaće i boljeg standarda, kao što se mislilo. Glavi razlog su korupcija, nepotizam, osjećaj nepravde i slično. Rješenje nije jednostavno, mislim da ne postoji niti jedna demografska mjera koja to može popraviti. Ako se želi potaknuti ljude da osnuju obitelji i ostanu u Hrvatskoj, mora se mijenjati šira ekonomska slika. Ljudima treba pružiti mogućnost karijernog napretka i omogućiti im da su neovisni o politici u tom napretku, a to ne možete više ni u privatnom, niti u javnom sektoru. Dok se ozbiljne institucionalne reforme ne naprave, ne možemo očekivati da će se trend zaustaviti. Negativan je i nažalost nastavit će biti negativan.
Ima li ikakvog načina da u ovim vremenima mladi nešto i uštede?
Ja nisam ništa uštedio dok sam bio student - što sam zaradio to sam i potrošio. Tako da mislim da je to teško. Dok ne krenete raditi, nemojte računati na neku uštedu, pogotovo ne u ovim vremenima.
U Hrvatskoj ima 155.627 studenata, a u domove ih je smješteno tek nešto manje od 10 posto, ako uzmemo u obzir povećanje stanarina i režija, isplati li se studirati?
Rekao bih da su u domovima onda uglavnom oni koji si ne mogu priuštiti stan, barem je tako bilo prije. Iako, vjerujem da je potražnja za domovima ogromna, a broj mjesta limitiran. Dosta ljudi ima stanove u vlasništvu roditelja, a oni koji moraju plaćati najam uglavnom imaju cimere. Ljudi se snađu, podijele stanarinu i režije pa se situacija isplati.
Sve češće čujemo da mladi kažu da im je žao što su uopće išli studirati, jer vide da zanati i stručna zanimanja s kraćim školovanjem osiguravaju ponekad veće plaće i traženi su u Hrvatskoj i inozemstvu. Hoće li pasti broj visoko obrazovanih ili je možda potrebno i studij uračunavati u staž?
Stručna zanimanja su deficitarna već dugo vremena, tako da je logično da je plaća veća i da su traženiji. Možemo se prebaciti malo na IT sektor - tamo imate situaciju gdje da postaneš developer ne moraš nužno imati faks, a možeš imati fina primanja. To je ono klasično pitanje – što dobiješ za novac uložen u studiranje. Problem kod nas, po pitanju isplativosti studija, je nesrazmjer između potreba tržišta rada i onoga što fakulteti produciraju. Naravno da nam treba različita paleta zanimanja, ali je pitanje prilagodbe – neki smjer ne treba primati 30 ljudi ako će godišnje dati pet poslova.
Jedan od razloga zašto se to ne prilagođava možemo tražiti u monopolu sveučilišta da determinira te brojke i činjenici da sveučilišta postaju sama sebi svrha. I sada ulazimo u puno šire pitanje isplativosti obrazovanja s obzirom na to kako sveučilišta funkcioniraju, tko ih vodi, s kojim motivacijama i interesima. Znam da će se ljudi sa sveučilišta uvijek braniti i reći 'to što mi radimo je bitno zbog xy faktora'. Ne sporim da je, ali je pitanje koja je društvena vrijednost toga. Stvara li se društveni trošak ili društvena korist. U nekim slučajevima mislim da su društveni troškovi veći od koristi. Kada kažem 'društvena' mislim na to da se kreira kadar koji nema posla u struci i odlazi van zemlje. Dakle, stvorili ste društveni trošak, a ne društvenu korist bez obzira što ste vi sebi zaradili svoju plaću na sveučilištu. Otjerali ste osobu koja je mogla biti kvalificirana.
S obzirom da pada broj učenika i studenata, bit će vjerojatno i otpuštanja u obrazovnom sustavu. Kamo to vodi?
Sumnjam da će biti otpuštanja. Znajući do koje razine čitav taj sustav štiti sam sebe, od promjena do sada nisam vidio ništa. Koji god ministar obrazovanja je, neovisno o Vladi, pokušao uvesti promjenu u sustav i drukčije kriterije vrednovanja na sveučilištima – bio je srušen. Postoji skupina ljudi koji ruši reforme i onemogućava razvoj sveučilišta i to postaje ključna kočnica u razvoju Hrvatske.
Cijene nekretnina rastu i rastu, hoće li mladi nakon završetka fakulteta moći i dalje težiti kreditu pa kupovini svog doma ili nas čekaju scenariji zapadnih zemalja gdje većina živi u podstanarstvu i nikad nema priliku kupiti svoj kvadrat doma?
Mi smo daleko od modela na zapadu. Tamo se u centru grada nekretnine isključivo iznajmljuju, kupuju se nekretnine u predgrađima za što je preduvjet – dobra prometna infrastruktura, a to u Hrvatskoj nije slučaj. Da je, smanjile bi se cijene nekretnina u gradu.
Kod nas većina ljudi i dalje ima svoje nekretnine. Najveća potražnja za nekretninama postoji u Zagrebu i to kupuju oni koji imaju viška novca. To je jedan od razloga zašto cijene idu gore – puno ljudi kupuje stanove koji stoje prazni i smanjuju ponudu te stvaraju nesrazmjer na tržištu nekretnina. Zagreb polako ide ka tome da je sve manje nekretnina dostupno za kupovinu.
Sam model podstanarstva nije loš, on smanjuje pritisak u slučaju da se dogodi nešto neočekivano. Primjerice, vani živite u nekom stanu, plaćate rentu i ako izgubite posao, napustite taj stan i odete živjeti u kvart koji je jeftiniji. Dakle, nemate pritisak da vam je rata kredita ista, a nemate posla - ono što se u Hrvatskoj znalo događati. Mislim da taj model tu neće zaživjeti jer nam je mentalitet puno drukčiji.
Možemo li uopće biti optimistični u ovako ekonomski izazovnim vremenima? Jesmo li svjesni razmjera krize ili je preuveličavamo?
Možemo. Ja sam uvijek kratkoročno pesimističan, a dugoročno optimističan. Slijedi nam kriza, to je nedvojbeno, visoka inflacija prisiljava središnje banke da dižu kamatne stope i to nas gura u recesiju. Ne bih rekao da preuveličavamo krizu, treba biti realan u tim situacijama. Dugoročno, trendovi progresa su tu, tehnološki napredak je i dalje tu, privremeno je u problemima, ali količina novca koja postoji u sustavu je dovoljna da dalje financira inovacije nakon ovog kriznog razdoblja. Možemo reći da dugoročno možemo biti optimistični.
