Ksenija Mikor dolazi iz Velenja u Sloveniji, a fotografijom se bavi otprilike 20 godina. Sebe opisuje kao prilično aktivnu osobu koja kada hoda po svijetu, ne hoda normalno. Prepreka joj je fotoaparat koji se uvijek nalazi u njezinim rukama, ali i pred očima. U slučajevima kada ipak zaboravi ponijeti fotoaparat, svijet i dalje vidi kroz fotografije.
Ksenija je najviše angažirana na Festivalu Velenje koji organizira brojne kulturne događaje. Ipak, jako puno radi i za vlastito zadovoljstvo, a priču o svojoj najvećoj strasti otkriva u nastavku.
Kako si uopće ušla u foto industriju?
Počela sam samo zato što sam oduvijek voljela umjetnost. S time da, recimo, ne znam baš crtati, činilo mi se da bi fotografija bila dobra stvar. Ako vidiš nešto lijepo, da ipak napraviš nešto dobro bez da imaš "ručne sposobnosti".
Koja je jedna stvar koju bi htjela znati da sada počinješ fotografirati, a koju u svojim počecima nisi znala?
Jako je važno da na početku znaš da si na početku. Da ne misliš da si najbolji… jer nisi najbolji. Što više i što duže fotkaš, vidiš da ima jako puno boljih od tebe.
Kako si zapravo postala dobra u fotografiji?
Odgovor na to je "ja još nisam dobra". Odnosno, nisam još tamo gdje bih htjela biti. Mislim da nikada neću reći "uf, šta sam dobra". Meni je prvenstveno važno da se ljudima svidi to što vide. Ali ne želim da govore "gle kak' je ovo lijepo", nego da stanu pred fotku i kažu "ovo je baš duboko".
Što se pokazalo kao najbolje za tvoje napredovanje?
Gledam druge fotografe kako rade i od njih pokušavam učiti. To ne znači da ih kopiraš, nego jednostavno ideš k tome da uspiješ postići neki feeling. Baš kako to tebi naprave oni.
Dakle, važno ti je da fotografija priča neku priču?
Da. Definitivno. Važan mi je storytelling, ali i taj feeling. Feeling za to da u ljudima pobudiš osjećaje. Ako je u pitanju sreća, da nađeš tu sreću u čovjeku. Da svaka fotka nekako ostane u njima.
Kako to uspijevaš postići?
Prije svega je bitno reći da se to ne može naučiti. Svaki fotograf, odnosno svaki umjetnik, ima neki svoj osjećaj. Isto vrijedi i za storytelling. Ako to imaš u sebi, vodit ćeš se time. I što više radiš, to ti bolje ide. Vježbaš, vježbaš, vježbaš, čini ti se da i dalje nemaš pojma, ali nastavljaš i tako uvijek ideš prema boljem.
Koliko ti je važno razgovarati s ljudima prije fotografiranja?
Volim otići na jednu kavu direktno prije fotkanja, tek toliko da se opustimo. Svi mi uvijek kažu kako su nervozni i kako se ne vole fotkati. I to mi se zapravo sviđa. Ja volim fotkati ljude koji imaju malu tremu.. jer ju uvijek imam i ja. I kad fotkam, čini mi se da nemam pojma što radim, a to im i kažem. Vodim se onim 'go with the flow', jer kad god sam mislila da ću fotkati 'to i to' na 'taj i taj' način, nikada nije uspjelo.
Budući da voliš spontanost, koliko planiraš fotografiranja?
Jedino što unaprijed pripremim i odlučim je mjesto gdje ćemo fotkati. Lokacija mi je baš važna, a ostale stvari i ne ispadnu najbolje ako se pretjerano pripremaju. Jako volim te neke divlje lokacije gdje ima paprati ili nekog grmlja. To mi uvijek ispadne baš super.
Je li obrada fotografija zaista neizostavan dio cijelog procesa?
Eh, puno ljudi za photoshop kaže da se to nekada nije radilo… moš' mislit'. Svi znamo za stare fotke na kojima su sve žene lijepe i 'popeglane'. Nisu svi ljudi bili takvi, nego su i tadašnji fotografi jako dugo obrađivali te fotke. Iako photoshop sada olakšava i ubrzava posao, ja nikada ne 'peglam' ljude jer im ne želim uništiti crte lica.
Tvoje fotografije su često crno-bijele. Može li se reći da je upravo to tvoj stil?
Ja obožavam generalno tamne, pa i crno-bijele fotke jer imaju neki nostalgičan ili čak melankoličan ton. Ali to nije tuga, nego baš nešto dublje. Iako je fotka sretna, dakle netko se smije, na taj način se izbjegne onaj banalni smijeh. Uvijek tražim sentimentalnost i da se netko tko je vidio moju fotku prisjeti kako se u tom trenutku osjećao, a ne što je točno vidio. Ono dok se sjetiš i smiriš sam u sebi.
Je li baš ta smirenost ono što tvoje fotografije najčešće prikazuju?
Svakome prije fotkanja kažem da zatvori oči i par puta duboko udahne. I onda točno vidiš kako se čovjek stvarno smiruje. I baš taj trenutak smirenosti ja želim pokazati na fotki. Ne želim fotografirati nešto smo zato što je lijepo, više volim ono iznutra. A tu smirenost u sebi ima svatko.
Koje su neke negativne strane tog posla?
Uvijek postoji srah da nešto ne zeznem, recimo da ne pogodim stil fotografije i da se ljudima fotka ne svidi. A uz to me naravno uvijek strah da neću uspjeti ispričati priču. S druge strane, uvijek postoji i strah da će mi se fotić pokvariti… i to se događalo.
Koji je najbolji savjet koji si ikada dobila?
Da kritike ponekad i treba uzeti k srcu. Jer kritika nije samo da ti netko kaže "fuj, ovo ti nije dobro", nego da ti argumentira i nauči te nečemu vrijednome. A druga stvar jest da nije sve u poziranju. Sve fotke su bolje kad netko izgleda malo sramežljivo.
A što ti želiš savjetovati mladim fotografima?
Imajte samopouzdanja, ali budite skromni. Bez prevelikih očekivanja i uz pozitivnu tremu. U svim aspektima života…