Već kao dijete vodila je dječji program na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT), da bi puno godina kasnije tamo postala novinarka, voditeljica, urednica, rukovoditeljica Informativno-medijskog servisa. Lamija Alečković, koje se neki sjećaju i kao prve pobjednice showa Zvijezde pjevaju, danas više nije na ekranima. Nije ni u kakvoj drugoj televizijskoj ulozi, već je krenula u poduzetničke vode. Kao konzultantica savjetuje medije diljem regije i prenosi im bar djelić znanja koje je stekla na HRT-u i Aljazeeri Balkans gdje je bila od samog početka njezina pokretanja. Vijest o gašenju Aljazeere Balkans objavljena je nakon što je intervju već zaključen.
Opisao bih vas kao TV eksperticu i siguran sam da se slažete kako slika govori više od tisuću riječi. Zato vam želim pokazati ovu fotografiju. Na što vas ona podsjeća?
Aaa, nisam ovo očekivala. Ovo me baš lijepo i ugodno iznenadilo. Ovo je mala Lamija. (Smijeh). Jako rano sam počela raditi na tadašnjoj Televiziji Zagreb u dječjem programu i to su bila takozvana Nedjeljna prijepodneva kroz nekoliko sezona. U jednom trenutku to je zapravo bio dnevni boravak gdje je vježbao Psihomodo pop koji je u to vrijeme bio skroz mladi bend iz garaže. Ovo na fotografiji je Rene Bitorajac i pokojni Željko Malnar, jedan živopisni, neobični, ali izuzetno zanimljivi lik. Neka lijepa vremena koja su bila učenje i izrastanje. Malo mi je zbog toga djetinjstvo bilo drukčije nego što je možda trebalo biti. Ali u svakom slučaju jako lijepo razdoblje.
Niste bili svakidašnje dijete. Bili ste voditeljica, pjevali u zboru Trešnjevački mališani, ali imali i ulogu u filmu Duga. Kako to da ste odustali od glume?
Nikada to nisam gledala kao nekakvo zanimanje. To je više bio hobi. Djeca su se igrala na igralištima, ja sam se igrala po studijima. Eto, tijekom adaptacije Duge prvi sam put vidjela kako se iz vatrogasnog šmrka pravi kiša pa smo mi hodali po kiši. Mala djevojčica nije potrčala preko duge nego završila kako nije trebalo završiti. Bilo je tu još nekih uloga. "Prekinuta igra", film o bratu i sestri Jevrejima u vrijeme Drugog svjetskog rata. Pamtim da sam tada dobila alergiju na garderobu iz fundusa. Obukli su me u garderobicu iz tog vremena koja je valjda bila prašnjava i dobila sam alergiju, završila na hitnoj i injekcijama. A nedavno sam saznala da je taj film ušao u zbirku jednog muzeja u Izraelu. Ime male Lamije sada se nalazi tamo negdje u muzeju.
Kada već pričamo o svijetu, školovali ste se zbog zanimanja vašeg oca u Hondurasu, ali i Indiji, mijenjali ste puno škola. Koliko je to bilo opterećujuće za jednu djevojčicu, kasnije tinejdžericu?
Vrlo vjerojatno sam ja navikla na odstupanja i drukčiji način. Očito nisam nikada imala tipično djetinjstvo. Nisam odrasla u tipičnoj obiteljskoj sredini jer tate nikada nije bilo. On je vječno putovao po svijetu, tako da je meni to bilo normalno čak i odlaziti na mjesec dana negdje u Ameriku i tamo u školu. To je ponekad bilo vrlo izazovno i teško. Jednom sam završila u baptističkoj školi gdje su sve djevojčice uvijek trebale imati suknjice, biti pristojno obučene. Pa se tamo odgajalo da dječaci moraju otvoriti vrata djevojčicama kada ulaze itd. U o vrijeme meni je djelovalo vrlo neobično. I bila sam u školi u Floridi kada je NASA lansirala space shuttle Challenger na kojemu je prvi puta bila jedna učiteljica. Gledali smo u školi taj prijenos, a onda se dogodila eksplozija. Svi su lagano zagasili TV i da djeca ne bi imala traumu, došli su psiholozi koji su s nama razgovarali.
Rekao sam TV ekspertica jer ste nakon dugogodišnje televizijske karijere sada zapravo poduzetnica, odnosno medijska konzultantica i savjetnica za digitalno novinarstvo. Možete li nam malo dočarati što taj posao konkretno podrazumijeva?
Radim za razne europske, britanske i američke projekte koji se bave programima za pomoć medijima u regiji. I kad kažem regiji, to isključuje Hrvatsku i Sloveniju, dakle sve zemlje bivše Jugoslavije i ponekad je tu i Albanija. Moja je uloga da kao mentor radim na konvergenciji iz tradicionalnog u "digital first" ili "digital only" medij. Kada sam krenula prije sedam godina, zatekla sam neke novinske redakcije koje na portal objavljuju vijest svakih deset dana. Nisu shvaćali važnost digitale. To je cijeli proces preodgoja razumijevanja i razbijanja raznih predrasuda da će digitalno novinarstvo uništiti novinarstvo. Uglavnom iza svega toga stoji veliki strah, a te transformacije zaista jesu veliki i zahtjevan pothvat.
Zbog posla često i putujete?
Kada sam krenula samostalno, zbilja nisam bila u prilici da mogu bilo što odbiti. I onda sam tako u 2019. bila oko 120 dana na putu i brojna putovanja su bila vezana jedna na drugo. Tri dana u Prištini na Kosovu, pa se na to nasloni dva dana u Prijepolju u Srbiji, pa vozi autom, crkne rent-a-car, onda negdje drugdje odeš avionom.
Ta 2019. godina bila je jako izazovna i čak je ostavila traga na zdravlje. Nakon toga sam malo stala na loptu. Ovo je posao, za razliku od mojih prethodnih, gdje meni nitko ne isplaćuje plaću. Ja je sama moram zaraditi i sama moram naći projekte. Sjetim se rada na javnom servisu. Tamo postoje ljudi koji ne znaju cijeniti što znači sigurna plaća, što znači biti u mogućnosti dignuti kredit. Tu je i pitanje entuzijazma, koga god na HRT-u pitaš kako ti je, bilo prije 20 godina bilo danas, uvijek će reći – nikad gore. Ne znam gdje je to dno, kada je već desetljećima nikad gore.
Nedavno smo imali priliku vidjeti da je dosta zaposlenika napustilo HRT zbog novog plana konsolidacije. Kako gledate na njega, treba li smanjiti broj zaposlenika na HRT-u?
Cijeli taj sustav i program može funkcionirati s dosta manjim brojem ljudi. Poanta javnog servisa je da mora imati i dokumentarni program, mora imati dječji, ali mislim da je u pozadini tu više ljudi nego što bi trebalo biti za produkciju svih sadržaja, posebno što se dosta njega oslanja na vanjske produkcije. Kolegama čestitke na hrabrosti jer nisu otišli oni koji imaju 20 i nešto, otišli su ovako moja generacija. A započinjati nešto novo u ovoj dobi je hrabro.
Od nekih to nisam očekivala, mislim da će im biti zabavno. Uvijek sam govorila, da mi je nekog s HRT-a poslati jedan dan na Novu TV ili RTL i da vidi što je rudnik i kako se radi. Nažalost ljudi ne znaju koliko lagodno funkcioniraju na javnom servisu. Ne kažem da netko treba biti rob posla i rob redakcije, jednostavno mogu biti malo zahvalniji i odgovorniji prema poslu pa time i javnosti.
Biste li ih onda poslali i na Al Jazeeru gdje ste radili nekoliko godina? Što bi tamo mogli naučiti?
Naravno, samo nitko ne bi selio u Sarajevo pa zato to nisam spomenula kao primjer. Tamo bi puno više mogli naučiti kako funkcionira pravi work flow, pravi sustav, red i disciplina u redakciji, a koji opet ostavljaju prostor za maksimalnu kreativnost. Tu bi se naučio jedan kompletno drukčiji sistem rada.
Prvi put sam vidjela kako funkcionira ekipa na Al Jazeeri gdje je netko one-man-band, gdje postoji pravi produkcijski tim koji izlazi na teren, posebice kada su neki ratni ili visoko rizični tereni. Nadalje, ljudi kod nas ne planiraju kako spada. Umjesto jutarnjeg planiranja za taj dan ti moraš tjedan dana prije planirati. Pet dana prije već možeš imati viziju gdje će neki događaj biti pozicioniran u Dnevniku i što ćeš od njega napraviti, vijest ili reportažu? I onda umjesto izvještaja sa sjednice Vlade možeš imati reportažu o ljudima ako se donosi odluka o pomoći poljoprivrednicima.
Mi funkcioniramo odlično kad je panika i breaking news, a kada je sporiji tempo i kada je najzahtjevnije raditi, zakažemo zbog nedostatka planiranja. Ovdje sad moram spomenuti Tenu Perišin koja je prva još davno pokrenula na HRT-u one-man-band koncept (kada novinar istovremeno izvještava, snima prilog i montira ga, op.a.), u smislu video novinara, a što je postavilo temelje moderne redakcije kao nositelja budućeg news kanala HRT4. To nitko nije tada razumijevao jer je ona jedan vizionar kojega je nekada teško pratiti, ali kasnije dođe na njezino i bude u pravu.
Kada ste postali rukovoditeljica Informativno-medijskog servisa HRT-a u 2015., gdje ste ostali do početka 2016., rekli ste za Večernji list kako vam je konačni cilj da radio, televizija i web profunkcioniraju na pravi način i da svi koji rade proizvode puno kvalitetniji program. Koliko ste u tome uspjeli?
Mogu biti ponosna na to da sam imala super tim ljudi oko sebe. Iva Repač, Dragan Nikolić, Andreja Oreč, Tamara Džebić. Baš jedan dobar tim ljudi koji je imao ambiciju nešto napraviti i nešto promijeniti. A ono na što sam najponosnija je da urednički tu nije bilo nekih mrlja. Znam da su meni govorili da sam luda jer idem u superizbornoj 2015. godini s Aljazeere na HRT. Rekla sam im "Da, i?".
Uzvratili bi da sigurno SDP neće dobiti izbore, već HDZ. Pojašnjavala sam da ja ne idem tamo zbog SDP-a ili HDZ-a, ja idem tamo raditi posao. Nije mi palo na pamet je li izborna godina ili nije, bilo me briga. Nažalost tako je bilo na kraju, bili su svi u pravu, ali moja ambicija je bila da to zaživi na jedan način gdje će u Dnevniku biti više slike i više ljudi, a manje političara. Gdje će ta vanjska politika biti zastupljenija i objašnjenija. Bilo je i nekih "funky" uredničkih odluka. Kada je umro David Bowie ja sam rekla da s time otvaramo Dnevnik. Bilo je nekih nećkanja, ali pojasnila sam da je sve drugo politički taj dan zapravo bila stara vijest, ništa novo. David Bowie je jedan jedini, otvarajte s njim. I kasnije sam saznala, kako su u to vrijeme ovi drugi dnevnici započinjali kasnije, neki su počeli mijenjati sadržaj i krenuli su s Bowiejem. Tako da to mi je bio kompliment.
Kad se prisjetite tog klasičnog redakcijskog posla, što vam nedostaje?
(Stanka) O, da. Nedostaje mi režija, uh, sad bi se mogla i rasplakati. Na Aljazeeri ta režija i breaking news. Sad je bio izbor pape, inače bi to bio moj život. Ove godine nisam sjedila i čekala dim, život mi se stubokom promijenio. A bilo je uzbudljivo i jer sam bila u tridesetima. Sada s 47 i dalje bih imala isti žar, jednako bih ulagala, i dalje bi mi to bilo jednako seksi, ali ajde da malo sačuvam svoje zdravlje. Režija fali, fale američki izbori gdje radiš cijelu noć. To je tako uzbudljivo, taj backstage. Nikad nisam voljela ekrane, našminkati se, oprati kosu i sjesti pred kameru. Nikada. Meni je ovo uvijek bilo draže. Režija mi fali.
Pobijedili ste u prvoj sezoni pjevačkog natjecanja Zvijezde pjevaju. Vaš mentor Jacques Houdek u nedavnom podcastu Priče Između Nota prisjetio se vaših nastupa i rekao: ‘Ne, Lamija nije bila najbolja, bilo je puno većih favorita, ali uz pametno biranje i pametno vodstvo, pobijedila je‘. Biste li se složili s tom izjavom?
Apsolutno, slažem se. Nama su se stvarno fino poklopile energije. On me naučio pjevati i znao je odabrati dobre pjesme koje meni leže. Bio je odličan mentor. Mislim da smo se zabavljali i nismo bili u natjecanju. Barem ja. To je bilo prepoznato kao nešto simpatično. Nismo bili pretenciozni. Čak se sjećam da je on za zadnju emisiju htio pjevati "Time to Say Goodbye" Andree Bocellija. Možeš jako visoko pjevati, govorio mi je. Stala sam i rekla kako fakat nema smisla da mi sad tu radimo performanse. Mogu ja visoko pjevati kako bi to bilo nešto ohoho i spektakularno. Ali to je finale i zadnja emisija. Gledajući televizijski ljudi se trebaju zabaviti i pjevali smo na kraju "Tek je 12 sati". To je trebala biti zabava i to je možda bilo najlošije otpjevano, ali bilo je veselo. Isto lijepo vrijeme, ali to su bile moje dvadesete.
Vanjska ste suradnica u nastavi televizijskog smjera na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, predavali ste i na Hrvatskim studijima, puno obilazite redakcije. Što biste rekli da se tijekom godina promijenilo kod mladih novinara?
Vidim da su danas generacije kreativnije, ali malo specifične ove GEN Z. Dajete napora onoliko koliko mislite da treba. Ne želim reći da smo mi kao generacija bili poslušniji u odnosu na urednika, ali nikada se nismo zauzimali za neka svoja prava, što se divim ovim mladim generacijama. Što se sadržaja i tema tiče, nekada si se borio da uopće uđeš u Dnevnik. Morao si biti kreativan, imati dobre teme da ih prodaš. To je bila burza. Ali bude uzbudljivo kada upoznam te neke klince koji su vrlo ozbiljni i kada im prenesem dio znanja, jer iščezao je koncept mentorstva u redakcijama i to mladima nedostaje.
Ono što sam i sama naučila tijekom godina, a do toga će doći i mlađi novinar, jest bolje fokusirati svoju energiju. Uvijek sam voljela zamišljati da mijenjam svijet, ali i naučila da me prestane frustrirati ako netko nešto ne želi. Kada si konzultant, tvoje je da kažeš novinaru ili mediju što bi trebali raditi. Hoće li oni poslije to napraviti ili ne, više nije moja odgovornost. Ali ja se ne znam tako ponašati, volim follow up, volim ih bodriti, čuti povratnu informaciju. Ponekad me angažiraju na tri dana za konzultacije, a još deset dana ostanem s njima u kontaktu. Nitko mi to ne plati, ali želim im dobro. Onda shvaćam da ne možeš ti promijeniti ili spasiti medij, već trebaš znati, što mislim da dobro radim, detektirati jednog ili dva pojedinca u tom mediju koje ćeš ti odgojiti. To najčešće butu upravo mladi. I onda će oni dati vrijednost tom mediju i tržištu.
Ovaj intervju nastao je u sklopu kolegija Umijeće intervjua na studiju novinarstva pri Fakultetu političkih znanosti
