Seksualno uznemiravanje i rodno utemeljeno nasilje i dalje su snažno prisutni u medijskom sektoru, no o njima se rijetko govori javno. Prvo regionalno istraživanje o seksualnom uznemiravanju žena u medijima, provedeno u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni i Hercegovini te Sloveniji pokazalo je da je seksualno uznemiravanje široko prisutno, dok većina žena svoje iskustvo ne prijavljuje nadležnima.
O metodologiji istraživanja, kulturi normalizacije nasilja u redakcijama, strahu od prijave i posljedicama koje takvi obrasci ostavljaju na novinarstvo i demokraciju razgovarali smo s izv. prof. dr. sc. Dinom Vozab, jednom od istraživačica na projektu "Žene u medijima".
Istraživanje o seksualnom uznemiravanju žena u medijima nazivate prvim regionalnim takve vrste, što ga metodološki i sadržajno čini drukčijim od prijašnjih analiza nasilja nad novinarkama?
Riječ je o izrazito širokom istraživanju s obzirom na izvore podataka. Korišteni su već dostupni podatci iz prethodnih istraživanja, iz baza podataka, dakle baza o prijavljenim napadima i prijetnjama na novinare, kao i izvještaji iz strukovnih udruženja poput Hrvatskog novinarskog društva te izvještaji pravobraniteljice za ravnopravnost spolova. To je bio jedan dio istraživanja.
Drugi dio odnosio se na prikupljanje novih podataka, i to putem anketnog istraživanja i intervjua sa ženama koje rade u medijima. Važno je naglasiti da nisu ispitivane isključivo novinarke, već i urednice, snimateljice, montažerke i druge medijske radnice. Najviše su novinarke bile obuhvaćene u anketnom istraživanju, gotovo 50 posto, zatim urednice, dok su ostale medijske radnice bile zastupljene u manjoj mjeri.
Na kraju anketnog upitnika žene su imale mogućnost javiti se za sudjelovanje u intervjuima kako bi podijelile svoja iskustva uznemiravanja, zlostavljanja ili napada. Provedeno je sedam kvalitativnih intervjua sa novinarkama i stručnjakinjama koji su bili važni za dodatnu interpretaciju i kontekstualizaciju nalaza. Širina istraživanja vidi se i u samom upitniku, koji je imao oko 60 pitanja. Važno je i napomenuti da Hrvatsko novinarsko društvo svake godine radi izvještaj o sigurnosti novinara, a onda i specifično sigurnosti novinarki, tako da postoje zapravo i druga istraživanja koja redovito prate situaciju.
Kakva su bila očekivanja prije istraživanja i u kojoj su vas mjeri konačni nalazi iznenadili ili zabrinuli?
Već su ranije postojala manja istraživanja o seksualnom uznemiravanju novinarki na radnom mjestu, kao i šira istraživanja o napadima na novinare, iz kojih je bilo jasno da su napadi učestali i sve problematičniji. Dakle, u tom nekom kontekstu, ovo je zapravo očekivano. Ono što možda nije bilo očekivano jesu konkretni postotci, koji dodatno potvrđuju raširenost problema, ali i podatci o razmjerima neprijavljivanja nasilja te razlozima zbog kojih žene ne prijavljuju uznemiravanje. Ti su rezultati ipak bili više zabrinjavajući.
Podatci pokazuju da je svaka druga žena u medijima doživjela seksualno uznemiravanje, a većina slučajeva ostaje neprijavljena jer dio žena nasilje doživljava kao "dio posla". Što ove brojke govore o dubini problema?
Važno je naglasiti da se podatak svaka druga odnosi na regionalne rezultate, odnosno Hrvatsku, Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i Sloveniju. Kada govorimo isključivo o Hrvatskoj, 38 posto žena navelo je da je doživjelo seksualno uznemiravanje, dok 62 posto nije. Taj je postotak i dalje visok te se odnosi i na verbalne i na neverbalne oblike uznemiravanja.
Problem se velikim dijelom nalazi u redakcijama i u načinu na koji se one odnose prema zaštiti djelatnika, a posebno djelatnica. Postoji kultura normalizacije seksualnog uznemiravanja, pri čemu se ono često ne prepoznaje kao problem. Ta kultura bi se trebala razbiti. Ono što se preporučuje su neki tipovi edukacije, senzibilizacije. Takvi tipovi prevencije su praktički nepostojeći na razini redakcije. U redakcijama se stvarno ne ulaže u rodnu ravnopravnost, to nije jedina stvar u koju se ne ulaže, a da bi se trebalo ulagati na razini redakcije, općenito u smislu neke dobrobiti zaposlenika, ali evo, u to se jednostavno ne ulaže. Imamo i podatak da je samo osam posto ispitanica navelo je da je njihova redakcija provodila bilo kakve aktivnosti vezane uz ovu temu.
Iako zakonski mehanizmi postoje, oni se često implementiraju isključivo zato što to zakon nalaže. Ne postoji stvaran nadzor nad njihovom provedbom, a podatci pokazuju da takve mjere u praksi nisu učinkovite. Potrebno je jasnije definirati rodno utemeljeno uznemiravanje na radnom mjestu, sustavno nadzirati provedbu postojećih mehanizama i dodatno ih unaprijediti.
Recimo, jako malo ispitanica se javilo pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, dakle, tu bi se moglo raditi na tome da neke nezavisne institucije budu vidljivije, da se prepoznaju kao neko mjesto kojemu se može obratiti za podršku. Novinarska udruženja i sindikati često se percipiraju kao potkapacitirani, što dodatno otežava kolektivno djelovanje i borbu za prava. Međutim, mora se i reći da postoji i nekakav negativni stav prema tim udruženjima, što je onda kontraproduktivno jer je kolektivno udruživanje važno zbog snage djelatnika kako bi zapravo mogli tražiti neka svoja prava, tako da tu postoji neki dvostruki problem u tom smislu.
Koji su najčešći razlozi zbog kojih žene ne prijavljuju uznemiravanje?
Najčešći razlog neprijavljivanja je nepovjerenje u efikasnost i nepristranost postupka nakon prijave. Na drugom mjestu je percepcija da su takvi napadi previše uobičajeni da bi prijavljivanje imalo smisla. Treći razlog je strah da bi prijava mogla ugroziti njihovu poziciju na poslu. U intervjuima su žene opisivale situacije u kojima bi, nakon prijave, upravo one bile premještene ili marginalizirane, dok bi počinitelj ostao na istoj poziciji. U nekim slučajevima žene su bile obilježene kao problematične ili cinkarošice, što je dovodilo do njihove profesionalne izolacije.
Dodatni problem predstavlja i sukob interesa unutar redakcija, jer su povjerenici za zaštitu dostojanstva radnika često u poziciji da se ne žele zamjeriti nadređenima, a u nekim slučajevima su i sami zlostavljači bili dio tih mehanizama. Sve to dodatno učvršćuje nepovjerenje u sustav.
Manje od polovice ispitanica zna da postoji interni dokument o postupanju u slučajevima napada. Kako objašnjavate taj jaz između "papira" i prakse?
Zapravo, da budemo specifičniji, oko 45 posto ispitanica kaže da postoji dokument. Većina ipak nije upoznata, dakle 55 posto. Puno ih uopće ne zna, točnije 37 posto da dokument postoji, što je ogromni postotak. Recimo, u intervjuima se dogodilo da novinarka kaže ‘Ja znam da negdje nešto postoji, ja ne znam gdje to postoji, ja to nikad nisam vidjela‘. Mnogo toga je formalno tu postavljeno, zato jer se mora, da se zadovolje zakoni. Međutim, i kultura unutar redakcije je takva da rodna ravnopravnost nije nekakva temeljna vrijednost i nešto na čemu se aktivno radi.
Je li vas zabrinuo izostanak odgovora mnogih redakcija na upite istraživačkog tima?
Da, jer se tu otvara pitanje odgovornosti medija kao institucija. Mediji imaju važnu ulogu u propitivanju odgovornosti političkih i društvenih elita, ali istovremeno vrlo slabo propituju vlastitu odgovornost. Veliko pitanje je ‘Who is watching the watchdogs?‘ zapravo. Taj element samoregulacije u Hrvatskoj je vrlo, vrlo slab.
Kako ste u istraživanju pristupili osjetljivim pričama žena koje su doživjele pritiske i uznemiravanje?
Projekt je proveden u okviru Sindikata novinara Hrvatske i regionalnog konzorcija sindikata i udruženja iz četiri zemlje. Postojala je zajednička metodologija i kontinuirana rasprava o etičkim pitanjima. S obzirom na osjetljivost teme, intervjuima su pristupale žene koje su se same javile i koje su se osjećale spremnima podijeliti svoja iskustva. Proveden je i poseban trening o etičkom provođenju intervjua sa žrtvama nasilja. To je bio zapravo etički najizazovniji dio i naravno, važno je garantirati anonimnost, paziti da ne postoji mogućnost identifikacije osobe koja je dala intervju.
Jesu li sindikati i novinarske udruge danas dovoljno opremljeni za zaštitu žena u medijima?
Postoje mehanizmi pravne pomoći i podrške, ali su stavovi novinarki podijeljeni. Često se ističe da kapaciteti nisu dovoljni. U intervjuima se otvorilo i pitanje mentalnog zdravlja, za koje se smatra da bi sindikati i udruge mogli pružati veću podršku. Edukacije i kampanje postoje, ali su najčešće sporadične i vezane uz pojedinačne projekte, što onemogućuje sustavan pristup prevenciji i zaštiti.
Kako seksualno uznemiravanje i rodna diskriminacija utječu na kvalitetu novinarstva i demokratsku javnu raspravu?
Različiti oblici napada mogu dovesti do takozvanog chilling effecta, odnosno autocenzure. Novinarke ponekad izbjegavaju određene teme ili javne istupe kako bi se zaštitile, osobito u kontekstu online prijetnji koje su često rodno utemeljene i seksualizirane. Takvi pritisci dugoročno slabe ulogu novinarstva kao watchdoga i otežavaju kritičko propitivanje centara moći, što ima izravne posljedice na kvalitetu demokratske rasprave.
Koju poruku ovi nalazi šalju studenticama novinarstva i mladim novinarkama?
Važno je naglasiti pitanje radnih prava, sigurnosti i informiranosti o postojećim mehanizmima zaštite. Iako rezultati mogu djelovati depresivno i obeshrabrujuće, postoji zakonodavni okvir i institucije koje bi trebale štititi radnice, ali je potrebno od njih zahtijevati da to i čine. Ovo je strukturalni, a ne individualni problem. Prepoznavanje zajedničkog iskustva, izgradnja solidarnosti i udruživanje ključni su za postizanje stvarnih promjena i pozivanje medijskih organizacija na odgovornost.
