Kuha, šminka, pjeva, pleše, svojim primjerom pomaže mladima da se prihvate onakvi kakvi doista jesu, jer, kako kaže, nismo krivi za to kakvi smo se rodili. Čini se da sve čega se uhvati pretvara u zlato, ali iza svega toga je itekakav trud. Iako su mu samo 22 godine, doživio je i proživio ozbiljne situacije – od neimaštine i gubitka majke do gradnje kuće. A kada kažemo "Marco Cuccurin" - svatko već ima neko mišljenje. O čemu mašta, dijeli li baš sve na društvenim mrežama i koliko utječe na svoje "prijatelje", kako zove pratitelje, podijelio je s nama.
Sudjeluješ u showu 'Ples sa zvijezdama', pobijedio si u showu 'Zvijezde pjevaju' - smatraš li se zvijezdom?
Za svakoga je pojam 'zvijezde' nešto drugo. Ne volim prisvajati taj epitet, draže mi je reći da sam umjetnik i javna osoba koja se trudi dobro utjecati na druge. Naravno, lijepo je to čuti i laska mi kada mi netko to kaže.
Što smatraš najvećim profesionalnim uspjehom do sada?
Pobjedu na 'Zvijezde pjevaju', a i ovo postignuće na 'Plesu sa zvijezdama' s obzirom na to da se kraj približava, a ja sam još u tom natjecanju. Uspio sam u trenutku kada sam dokazao sebi i drugima da sam itekako talentiran za glazbu, kretanje i ples jer je to stvarno nešto čime bih se volio baviti cijeli život.
Koliko ti vremena odnose pripreme za emisiju?
Gotovo sve vrijeme. Malo slobodnog vremena što imam iskoristim da pojedem ili za spavanje. Uspijem ponekad pogledati i neku seriju navečer. Zaista se svaki dan pripremamo, i to ponekad zna biti i po deset sati na dan. Tako da, zapravo sve svoje slobodno vrijeme trenutačno ulažem u emisiju i uz to pokušavam balansirati influencing.
Kako balansiraš poslovne obveze i show?
Neću vam lagati - poprilično teško, ali guštam u tome jer zaista živim i radim ono što volim. Definitivno je teže dok traje ovakva vrsta showa, ali nije nemoguće – sve se može kad se hoće. Važna je samo dobra organizacija, onda se sve može.
Čini se da na društvenim mrežama dijeliš sve, pa tako i privatne probleme - od gubitka majke, lošeg odnosa s ocem, neimaštine... Zašto si odlučio dijeliti svaki segment svog života s javnosti?
Smatram da je dijeljenje privatnih stvari nešto što te povezuje s ljudima koji te prate. Jednostavno sam odlučio da ću, ako ogolim dušu i budem potpuno svoj, bez imalo zadrške, skupiti prijatelje, a ne pratitelje. To je ono što je meni super, uvijek govorim da ja imam više od 500.000 predivnih prijatelja koji me podržavaju, vole i razumiju. Smatram da biti javna osoba ne znači prikazivati samo lijepe stvari koje ti se događaju u životu ili neki scenarizirani život.
Zapravo bi bit javnih ljudi trebala biti upravo suprotno – da pokažemo probleme, da se netko može poistovjetiti s nama i shvatiti da nas ima još kojima je teško, da svatko od nas ima neki problem koji nosi na svojim leđima. Mislim da bi svijet bio mnogo ljepši kada bi svaka javna osoba, počevši od glumaca i pjevača, bila ono što je. Naravno, za to je potrebna velika hrabrost i, naravno, da to nužno ne mora raditi svatko. Ja sam odabrao taj put i ne kajem se.
Postoji li nešto o čemu ne govoriš ili nerado govoriš?
Ima jedna stvar. Dobro, možda ipak dvije. Možda je ipak dobro nešto čuvati za sebe. Ne krijem da već nekoliko godina imam partnera, ali sam odlučio da ne želim o tome previše govoriti. Svi znaju da zajedno gradimo kuću, ali ipak sve više od toga želim zadržati za sebe. Smatram da tako neću narušiti odnos i da će bolje funkcionirati.
Bez problema progovaraš o svojoj seksualnosti. Znamo da je to u Hrvatskoj i dalje tabu i da mnogi poznati radije šute o tom dijelu života. Koliko to što ti progovaraš o tome pomaže mladima?
Moja priča o seksualnosti mnogo pomaže mladima. Nažalost, desetci mladih svake godine dignu ruku na sebe upravo zbog toga što se srame priznati tko su i boje se predrasuda pa si žele skratiti muke. To je toliko poražavajući podatak koji u meni budi i ljutnju i gnjev, ali i potrebu da im kažem da nisu sami, da ne rade ništa pogrešno, da su se takvi rodili, da to nisu mogli odabrati i da tu pravu verziju sebe trebaju prihvatiti, prigrliti i uživati u njoj. Život je previše kratak da bismo se fokusirali na to što drugi misle i da bi se vodili tuđim idealima. Mislim da treba uživati u životu punim plućima i dokle god ne narušavaš nečiji život, nečiju privatnost, dokle god nisi nametljiv – ne vidim ništa loše i ništa sporno. Dakle, meni nikada nije bio cilj nametati se tom temom nego je samo otvoriti da bi bila manji tabu.
Kao tinejdžera maltretirali su te zbog seksualne orijentacije. Misliš li da je nekom 'Marcu' koji je sada tinejdžer drukčije? Koliko smo napredovali kao društvo?
Smatram da smo se pomakli za koju stubu i da su neke stvari drukčije nego što su bile. Napredujemo kao društvo, primjećujem to jer me prate i očevi i majke. Dakle, potpuno druga generacija od one kojoj ja pripadam, i to me čini ponosnim jer znam da će ti roditelji odgojiti jako dobru i pristojnu djecu. To mi nekako i laska i duboko u sebi osjećam da napredujemo. Drago mi je da sam ja jedan od onih koji mogu barem malo pridonijeti tome.
Kako si se nosio s maltretiranjem?
Nije nikada bilo lako. Godine iskustva i sazrijevanje su mi olakšali. Rekao bih da sam s 20 godina potpuno pronašao sebe i svoj smisao i sve mi je nekako sjelo na svoje. No, kažem, treba proći pubertet, neke godine iskustva da bi se te stvari posložile. Treba biti strpljiv. Ne bih htio uvijek kukati da je meni najteže i da je moj problem najveći, jer ih svi imamo. Svatko je u nekom trenutku prošao neku vrstu diskriminacije i bullyinga, i to je jako tužno. Iznimno je važno dignuti glavu, kao što ja to sada činim.
Rekao si jednom da te hate komentari ne dotiču toliko jer ne vidiš ljude koji ih pišu. Susrećeš li se s hateom uživo?
Ne susrećem se s hateom uživo, možda se može nabrojiti na prste jedne ruke koliko se to puta dogodilo u ovih nekoliko godina otkako sam u javnom prostoru. Rekao bih, kratko i jasno – kako zračiš, tako privlačiš. Ne želim privlačiti negativu, želim biti nasmijan i otvoren za svakog čovjeka koji mi prođe kroz život. Mislim da me taj stav odbija od bilo kakvog hatea i negative.
