Odbor za promicanje psihološkog zdravlja, koji djeluje pri Studentskom zboru zagrebačkog sveučilišta, 2022. godine obavio je anketu o stavovima studenata o mentalnom zdravlju te dostupnosti psihološke pomoći. Anketu su provodili deset dana i sudjelovalo je više od 5000 ispitanika. Rezultati su pokazali da se 73,2 posto ispitanika tijekom godine istraživanja suočilo s poteškoćama vezanim uz mentalno zdravlje, a samo 24 posto je potražilo pomoć.
Razgovarali smo s Enom Kantor, diplomiranom psihologinjom i stručnom suradnicom u Osnovnoj školi Franje Krežme u Osijeku, koja također djeluje kao asistentica na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Objasnila nam je da se studenti danas suočavaju s mnogim izazovima što se tiče mentalnog zdravlja i podjelila savjete kako se nositi s takvim problemima.
S kojim se problemima mentalnog zdravlja susreću studenti?
Studenti se danas suočavaju s raznim izazovima mentalnog zdravlja poput anksioznosti, depresije i stresa, često uzrokovanima visokim akademskim očekivanjima i pritiskom. Istraživanja pokazuju da preko 60 posto studenata tijekom studija iskusi neki oblik psihičkih poteškoća, a mnogi pate od depresivnog raspoloženja s trajnom tugom, gubitkom motivacije i niskim samopoštovanjem te često osjećaju usamljenost, osobito ako su prvi put udaljeni od doma. Uz to se javljaju poremećaji spavanja, poteškoće koncentracije, sindrom izgaranja (burnout), pa čak i problemi s ovisnostima. Iako mentalne tegobe među studentima nisu rijetkost – globalno otprilike svaki treći student suočava se s njima – uz pravovremenu podršku i odgovarajuće liječenje moguć je uspješan oporavak i nastavak studija.
Kakvu ulogu društveni mediji imaju u mentalnom zdravlju studenata?
Društveni mediji imaju dvojaku ulogu u mentalnom zdravlju studenata – mogu pružiti podršku, ali i postati izvor stresa. U pozitivnom smislu, omogućuju lako povezivanje s prijateljima, dijeljenje iskustava i pronalazak zajednica vršnjaka, što ublažava osjećaj izolacije i daje osjećaj podrške. S negativne strane, pretjerana upotreba društvenih mreža može narušiti mentalno zdravlje: konstantno uspoređivanje s drugima (npr. na Instagramu) vodi osjećaju manje vrijednosti i nezadovoljstva, a istraživanja povezuju beskonačno "skrolanje" s povećanom tjeskobom i depresijom, pri čemu fenomen “fear of missing out“ (FOMO) dodatno pojačava stres. Ključ je u umjerenosti – ako studenti ograniče vrijeme na mrežama i koriste ih svrhovito (za kontakte ili informiranje umjesto uspoređivanja), mogu iskoristiti pozitivne strane tehnologije uz smanjenje negativnih učinaka.
Kako profesori, roditelji i vršnjaci mogu prepoznati ima li student poteškoće s mentalnim zdravljem?
Prepoznavanje poteškoća mentalnog zdravlja kod studenata može biti izazovno jer se simptomi razlikuju od osobe do osobe, ali postoje znakovi na koje okolina može obratiti pažnju. Jedan od prvih pokazatelja su promjene u ponašanju i raspoloženju – primjerice, inače druželjubiv student odjednom djeluje povučeno, neuobičajeno tiho ili tužno, a dugotrajna tuga i razdražljivost mogu upućivati na depresiju ili anksioznost. Pad akademskog funkcioniranja također može biti znak. Također valja obratiti pažnju na fizičke i verbalne pokazatelje – poremećaje spavanja (nesanicu ili pretjerano spavanje), promjene apetita i težine, zanemarivanje osobne higijene ili izjave beznađa poput "ništa nema smisla" – takve fraze alarm su da student ozbiljno pati i treba podršku. Važno je naglasiti da simptomi mentalnih teškoća mogu izgledati vrlo različito i da je mentalno zdravlje složeno – ne postoji jedan "točan" znak koji ukazuje na problem. Također, važno je znati da nitko nije odgovoran za rješavanje tuđih teškoća. Ali ono što svatko od nas može učiniti, bez da se osjeća obaveznim, jest ponuditi topao, iskren i nenametljiv razgovor.
Što mislite zašto još uvijek postoji stigma oko mentalnog zdravlja i traženja pomoći?
Stigma oko mentalnog zdravlja i traženja pomoći i dalje je prisutna unatoč većoj osviještenosti, ponajviše zbog ukorijenjenih predrasuda: generacijama su se psihičke tegobe smatrale "slabošću" ili sramotom, zbog čega mnogi i danas oklijevaju potražiti pomoć ili otvoreno govoriti o svojim teškoćama; uz to, u nekim sredinama prevladava stav "budi jak i riješi to sam", pa priznanje potrebe za pomoći može izazvati osjećaj krivnje ili srama.
Negativni stereotipi u medijima također održavaju stigmu – filmovi često prikazuju osobe s psihičkim poteškoćama kao opasne ili čudne, što stvara iskrivljenu sliku i pothranjuje strah studenata da će ih okolina smatrati "čudnima" ili manje sposobnima ako priznaju da se bore s depresijom ili anksioznošću. Premda istraživanja pokazuju da se stigma među mladima polako smanjuje, i dalje otprilike polovina studenata vjeruje da bi društvo negativno etiketiralo osobu koja potraži psihološku pomoć. Ključno je isticati da traženje pomoći nije znak slabosti, već hrabrosti i brige o sebi, te nastaviti s edukacijom i otvorenim razgovorima kako bi se stigma postepeno smanjila i briga o mentalnom zdravlju postala jednako prihvaćena kao i briga o fizičkom zdravlju.
Kako je pandemija covid-19 utjecala na mentalno zdravlje studenata i primjećujete li neke dugoročne učinke pandemije na studentima?
Pandemija COVID-19 snažno je pogodila mentalno zdravlje studenata: nagla izolacija, prelazak na online nastavu i prekid svakodnevnih socijalnih kontakata izazvali su kod mnogih osjećaj usamljenosti, neizvjesnosti i straha. Istraživanja bilježe značajan porast simptoma anksioznosti i depresije među studentima (Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje globalni skok stope od oko 25% u prvoj godini pandemije), dok su se istodobno mladi brinuli za zdravlje svojih bližnjih i sebe, suočavali s financijskim poteškoćama te gubitkom strukture, što je mnoge ostavilo demotiviranima i u osjećaju stagnacije. Iako su se kod dijela studenata tegobe povukle s povratkom u normalnije okolnosti, kod mnogih su se zadržali dugoročniji efekti: razina anksioznosti ostala je povišena i nakon povratka na fakultet uživo, neki se teže ponovno socijaliziraju, a poremećaji spavanja i koncentracije stečeni tijekom lockdowna još uvijek otežavaju učenje. S pozitivne strane, kriza je potaknula otvoreniji razgovor o mentalnom zdravlju – studenti su postali svjesniji važnosti traženja pomoći i izgradili određenu otpornost, a mnogi fakulteti uveli su online savjetovališta i fleksibilnije rokove, što su mjere podrške koje su ostale i nakon pandemije.
Što biste savjetovali studentima koji imaju problema s mentalnim zdravljem tijekom stresnih situacija kao što su ispiti ili velike životne promjene?
Prije svega, važno je znati da nisi sam – mnogi studenti prolaze kroz slične stresne situacije i prirodno je osjetiti pojačanu anksioznost ili potištenost tijekom ispita ili velikih životnih promjena, ali postoje strategije koje mogu pomoći. Dobro upravljanje vremenom i tehnike opuštanja korisni su alati: pokušaj napraviti realističan raspored učenja uz redovite pauze, dovoljno sna i zdrave obroke, a kratke vježbe poput dubokog disanja, meditacije ili mindfulnessa mogu smanjiti fizičku napetost i umiriti tjeskobne misli. Važno je i ne izolirati se – podijeli svoje brige s osobom od povjerenja (prijateljem, članom obitelji ili mentorom) jer već i sam razgovor može donijeti olakšanje i novu perspektivu. Ako te stres preplavljuje do mjere da ometa svakodnevni život, ne ustručavaj se potražiti stručnu pomoć (studentsko savjetovalište, psiholog, liječnik), jer traženje pomoći znak je zrelosti i hrabrosti, a ne slabosti; briga o mentalnom zdravlju treba biti jednako prioritetna kao i briga o fizičkom, a uz odgovarajuću podršku i vrijeme i najteže faze prolaze.
Koje biste promjene voljeli vidjeti u načinu na koji se pristupa mentalnom zdravlju u školama i fakultetima?
Voljela bih da mentalno zdravlje dobije jednaku važnost kao i akademski uspjeh u školama i na fakultetima, integrirano u samu kulturu obrazovnih ustanova, što zahtijeva nekoliko konkretnih promjena u pristupu. Kao prvo, potrebno je unaprijediti edukaciju o mentalnom zdravlju – već u školama treba otvoreno razgovarati o emocijama, stresu i strategijama suočavanja (npr. putem radionica ili posebnog kurikuluma životnih vještina) kako bi mladi destigmatizirali te teme, prepoznavali poteškoće kod sebe i drugih te ranije potražili pomoć.
Drugo, voljela bih da svaka obrazovna ustanova osigura dovoljno dostupnih stručnjaka za mentalno zdravlje (psihologa, pedagoga, savjetnika) kako studenti ne bi morali dugo čekati na podršku; ulaganje u veći broj savjetnika i njihovu kontinuiranu obuku itekako se isplati jer student koji dobije pomoć rjeđe odustaje od studija i uspješnije napreduje. Treće, voljela bih vidjeti razvoj kulture razumijevanja – da i profesori i studenti budu educirani kako prepoznati kolegu u nevolji i usmjeriti ga prema pomoći (primjerice, hrvatski program PoMoZi Da pokazuje kako obučeni nastavnici mogu pružiti bolju podršku), te da fakulteti organiziraju grupne radionice i tečajeve upravljanja stresom (mindfulness, tehnike učenja i organizacije vremena, grupe podrške) kako bi studenti izgradili “alatnik” otpornosti prije nego što se problemi prodube.
