StoryEditor

TEA ŠIMIĆ ‘Talent je bitan samo na prijemnom, a nakon toga - rad, poznanstva, šaka suza...‘

U najnovijoj predstavi obrađuje se tema o kojoj se i dalje nedovoljno priča, a prikazana je u obliku odnosa dvoje ljudi – umjetnika

Autor:
Dino Stošić
16/02/2023 u 20:11 h
14807
PRIVATNA ARHIVA

Kovrčava kosa, posebna jednostavnost i pozitivna vibra - tako bismo ukratko mogli opisati Teu Šimić, 28-godišnju glumicu iz Gruda. Nakon završetka Akademije u Sarajevu, životni put nastavila je u Zagrebu gdje izvodi svoje predstave, ali i vodi dramsku grupu u vlastitoj kazališnoj družini Emma.

Nakon premijere u studenome, predstava "Ona i on" ponovno je na programu. Možeš li nam reći više o samoj predstavi?

Radi se o neverbalnoj duo predstavi koja na specifičan način prikazuje priču o muškarcu i ženi. Njihove glavne prepreke su borba s anksioznošću i depresijom, koje ih sprječavaju u umjetničkom stvaralaštvu zatim i u međusobnom odnosu. Publiku hipnotizira poetična atmosfera i kontakt dvoje ljudi u kojem se svi prepoznaju.

image
PRIVATNA ARHIVA

O mentalnom zdravlju se i dalje nedovoljno govori. Što ti misliš o tomu?

Kao i većina generacije milenijalaca, u velikoj sam borbi koja se sastoji od konstantnih početaka i prestanaka zdrave prehrane, treninga i slično. Iskreno, jako mi je žao što sam psihologu otišla prvi put tek u kasnim dvadesetima, da sam to učinila ranije možda bih imala manje problema s anksioznošću i nejasnim odnosima s ljudima u svom životu. Ali na koncu vjerujem da je sve onako kako treba biti te između ostalog radim i na tome da budem zahvalna što sam upravo tu gdje jesam. Posljednje dvije godine radim na sebi kao što nikad ranije nisam, sa sviješću o tome da će me "koštati" svaki dan u kojem ne odvojim barem 10 minuta za sebe. Bez unutarnjeg mira život zaista zna biti nepodnošljiv.

Predstavu izvodiš s Ivanom Simonom. Kako je došlo do te suradnje i gdje sve izvodite predstavu?

U lipnju smo održali audiciju i tako je Simon dobio ulogu, a Melisa Novosel je postala redateljica. Ranije smo radili zajedno na projektu "Danteov pakao" u osječkom HNK tako da nam je Simon u ovom projektu još jednom potvrdio svoj ogroman talent i posvećenost radu.

@theteasimic Nova predstava Kazališne družine Emma - ONA I ON. #onaionemma  @Simon.  @martinamandek ♬ ZITTI E BUONI - Måneskin

Premijera i dvije reprize su izvedene prošle godine u Centru za kulturu i informacije Maksimir, gdje smo od publike dobili veoma zadovoljavajuće komentare. Najčešći su bili komplimenti za pjevanje i moram reći da su nam kolege u nekoliko navrata rekli da bi voljeli da predstava još traje. To se rijetko može čuti u kazalištu.

'Iskreno, jako mi je žao što sam psihologu otišla prvi put tek u kasnim dvadesetima, da sam to učinila ranije možda bih imala manje problema s anksioznošću i nejasnim odnosima s ljudima u svom životu'

Osim predstave "Ona i On", izvodiš i monodramu "Bukača". Predstava je napravljena po knjizi Martine Mlinarević za koju autorica kaže da je njezino najintimnije i najogoljenije pisanje. Kako si došla na ideju za realizaciju i jesi li se čula s Martinom oko tog djela?

Još u kritičnoj fazi pandemije, kad su svi projekti stali zbog rigoroznih mjera, tražila sam nešto od čega bih mogla sama napraviti predstavu. Ne sjećam se više ni kako mi je ta knjiga došla u ruke, ali sam je od prvog čitanja vidjela na sceni i rekla "idem ja to napraviti". Par puta sam komunicirala s autoricom, koja mi je prvenstveno morala i odobriti pravo na realizaciju predstave.

image
PRIVATNA ARHIVA

Nije još uspjela pogledati predstavu, ali mi je velika podrška i zauvijek sam joj zahvalna što mi je omogućila rad na njezinom djelu bez ikakve naknade. Drukčije ne bih uspjela jer jedina sredstva koja smo imali prikupili smo preko Crowdfunding kampanje. Bukača je nakon desete izvedbe osvojila prvu nagradu na Regionalnom festivalu monodrame Inbox u Travniku.

Kako ti vidiš "Bukaču", a kako "Ona i On"?

Tijekom izvođenja monodrame velika je borba s emocijama jer me i nakon dvije godine ta priča duboko dira. Da bih mogla izvesti predstavu u njezinom najtočnijem tempu moram se kontrolirati i ne dozvoljavati emocijama da me preplave da se predstava ne bi pretvorila u tragediju. U pitanju jest drama koja ima neporecivo teških dijelova za probaviti, ali uz nekoliko comic relief-ova, scenski pokret i elemente lutkarstva, dobiva dinamiku i ravnotežu tako da gledatelji pa ni ja kao glumica, ne dolazimo do "zamora" .

"Ona i On" je naizgled manji izazov na sceni jer tu scenu ipak dijelim sa Simonom, no moj unutrašnji svijet je jednako divlji i kompleksan dok obavljam zadatak svog lika, ali na potpuno drukčiji način. S obzirom na to da je to neverbalna predstava mnogo energije utrošim na "uobrazilju", konkretno na oživljavanje scenografije koja postaje sve što nam treba i to na pretežno apstraktan način. Fizički je zahtjevnija "Ona i On", dok je kod "Bukače" dominantna jako kompleksna govorna radnja u trajanju od gotovo sat vremena i to je moj neki osobni maksimum. Zasad.

'Bukača je nakon desete izvedbe osvojila prvu nagradu na Regionalnom festivalu monodrame Inbox u Travniku'

Osim na kazališnim daskama, svoje uloge ostvaruješ i u televizijskom svijetu. Publika te mogla upoznati u serijama "Na granici" i "Metropolitanci". Kako bi opisala svoje uloge u tim serijama?

Uloga Sandre u seriji "Na granici" je moja prva televizijska uloga tako da sam bila sretna kao malo dijete kad sam to dobila. Karakter je dosta površan, ali je zabavan. Ekipa na setu je bila jako susretljiva tako da sam imala slobodu zaigrati se. Slična situacija i kod Anele u "Metropolitancima". Iako je ona naizgled sličan tip, kod nje se moglo svašta izvući između redova. Tako da je za nijansu kompleksnija od Sandre. Ni jedna od njih nema apsolutno nikakve poveznice sa mnom pa to nekad može biti dvosjekli mač.

Nakon što si iskusila oba svijeta, preferiraš li više kazalište ili televiziju?

Preferiram kazalište kad je riječ o ulogama jer na televiziji gotovo da ne postoji proces stvaranja uloge, barem ne kod sporednih. Tako da je sve napravljeno u zadnji čas - dobiješ tekst par dana ranije i uskačeš na snimanje. Potrebno je mnogo iskustva i discipline da se tako napravi kvalitetna uloga. Dok u kazalištu stvaraš i treniraš svaki treptaj, istovremeno dajući svemu značaj, to mi je jako čarobno. Ali svakako očekujem neku glavnu televizijsku ili filmsku ulogu jer kao i svi glumci, sanjam o velikom platnu. A osim toga, film i TV su jedini način da dovedem publiku na svoje predstave. Recept da prođe ova faza "Tko je Tea Šimić".

Osnivačica si i Kazališne družine "Emma" s kolegicom Martinom Mandek. Kako je došlo do ideje osnivanja kazališne družine i odakle ideja za ime "Emma"?

Kazališnu družinu "Emma" smo osnovale iz potrebe da se monodrama Bukača realizira u konkretnoj produkciji, a ne preko mene kao fizičke osobe. Zatim smo Martina i ja popričale o svim opcijama i odlučile se izboriti za dugoročnu suradnju tako da pokrenemo i radionice glume te ostale aktivnosti

Ime "Emma" je došlo od skraćivanja riječi emancipacija, jer smo se doslovno izdvojile od svega ostaloga da bi samostalno vodile svoje projekte. 

image
PRIVATNA ARHIVA

Vratimo se na tvoje početke. Kako si otkrila glumu i odlučila da je to tvoj put?

U četvrtom razredu srednje škole. Zahvaljujući Marici Butini, sada nažalost pokojnoj, profesorici hrvatskog jezika. Ona je pokrenula dramsku grupu subotom u našoj divnoj Školi likovnih umjetnosti u Splitu. Pokazivala nam je igre po knjizi Bore Stjepanovića, prema kome smo na Akademiji zapravo puno toga i radili. Nisam se mogla odlučiti što ću upisati nakon srednje, predala sam papire na Filozofski u Osijek i na Pedagoški u Mostar, kalkulirajući u čemu bih se sve mogla okušati. Na prijemnom sam završila kao na nekakvom izletu za svoj gušt. Prošla sam isprve vjerojatno jer nisam imala pojma što radim. Mislim da je to prvi i jedini put u životu da sam oko nečeg bila neopterećena.

Kako vidiš glumu?

Generalno mislim da je gluma jedan od mnogih načina za stvaranje umjetnosti, specifičan po tome što su ljudsko tijelo i glas glavni alati za stvaranje. Osobno glumu doživljavam kao urođeni dar, i vremenom sam sve svjesnija da se samo rijetki mogu u tom poslu održati na čvrstim nogama.

image
PRIVATNA ARHIVA

Završila si Akademiju scenskih umjetnosti u Sarajevu. Jesi li ikada probala Akademiju upisati u Hrvatskoj?

Ne. I ne znam zašto. Instinktivno sam otišla u Sarajevo u kojem prije toga nikad nisam ni bila, osim u prolazu.

'Osobno glumu doživljavam kao urođeni dar, i vremenom sam sve svjesnija da se samo rijetki mogu u tom poslu održati na čvrstim nogama'

Što te veže za studentske dane?

Vežu me uspomene na sjajne profesore i kolege. Akademija je svojevrsna vojska, ali ja sam u njoj maksimalno uživala. Voljela bih da su ljudi u profesionalnim projektima posvećeni kao na akademiji. Taj studentski period života, kao i svim ljudima, budi nostalgiju, jer pet godina nakon diplome svi se osvrnemo i shvatimo da smo puno ozbiljniji, sporiji, manje entuzijastični, pametniji, ali zato i tužniji. Jer u većini poslova, naročito u samostalnom umjetničkom radu, trud ne donosi plodove ni približno kao što očekujemo. I to mi na koncu najviše fali - nemati potrebu da konstantno razmišljam o egzistenciji.

Imaš li poruku ili savjet za mlade ljude koje zanima gluma?

Samo neka pročitaju ovaj intervju, u slučaju da nisu upoznati s procesom građenja karijere, kao što ni ja nisam bila. Talent je bitan samo na prijemnom, a nakon toga - rad, poznanstva, rad, šaka suza, projekt i opet u krug.

Što bi voljela ostvariti ove godine?

Ulogu u kvalitetnom dugometražnom filmu, nove projekte za Kazališnu družinu "Emma" i da imam neki autić pa da se jednom u mjesecu odvezem do mora samo da ga vidim, udahnem i vratim se u Zagreb na maraton.

Ovaj intervju nastao je u sklopu kolegija Umijeće intervjua na studiju novinarstva pri Fakultetu političkih znanosti

Vezani članci
20. ožujak 2023 21:39