Studiranje u inozemstvu jedno je od onih iskustava koje mijenjaju čovjeka. Uči te kako preživjeti u nepoznatom, kako pronaći ljude koji će ti postati obitelj na nekoliko mjeseci, kako se prilagoditi jeziku koji ne razumiješ i kako balansirati između uzbuđenja i umora. No, ono o čemu se rijetko govori jest emocionalni vrtlog koji dolazi nakon, kada se sve završi i kad se vratiš kući.
Na početku te iscrpi birokracija: planiranje, papiri, dozvole. Onda dolazi prilagodba. Živiš u zemlji koja nije tvoja, među ljudima koji pričaju jezik koji ne razumiješ, a engleski često nije dovoljan. Učiš se snalaziti, hvatati konce u novom akademskom sustavu, navigirati kroz svakodnevni život. Istovremeno, život kod kuće ide dalje bez tebe. Pokušavaš pratiti što se događa, ali vrijeme prolazi suludo brzo – jedan trenutak tek si stigao, sljedeći već brojiš dane do odlaska.
Najčudniji osjećaj je privremenost. Sve što živiš osjeća se stvarno, ali znaš da nije trajno. Upoznaješ nove ljude, ali svi su svjesni da će se uskoro rastati. Socijalna energija ti varira: ponekad si okružen ljudima, a nekad osjećaš iscrpljenost i potrebu da se povučeš. Neki dani su najbolji u životu, neki su usamljeni. No, naučiš se nositi s tim, prilagodiš se. Postaneš netko tko brzo gradi odnose, tko uči u hodu, tko zna da se sve može riješiti.
A onda dođe povratak kući. I dok si mjesecima čekao taj trenutak, s prvim korakom na domaćem tlu shvatiš da nešto nije u redu. Doma je sve isto, a ti više nisi isti. Ljudi su na istim mjestima, razgovori su isti, ritam života je isti. Ali ti nisi. Odrastao si, sazrio, vidio svijet drugačijim očima. I dok su svi nastavili gdje su stali, ti osjećaš kao da se ne uklapaš u vlastiti dom. Priče koje su ti bile važne sada ti se čine dalekima. Ljudi oko tebe ne razumiju što si prošao, a teško im je objasniti. Počneš osjećati nostalgiju, ali ne više za domom, sada za onim suludim paralelnim životom koji si imao u inozemstvu.
Post-Erasmus depresija je stvarna, a mislio sam da je samo mit. Nitko te ne priprema na to da će ti, nakon što preživiš kulturološki šok odlaska, povratak kući biti možda i teži. Nedostaje ti ritam života na koji si se naviknuo, ljudi koje si svakodnevno viđao, osjećaj slobode koji si imao. Sve ono što ti je u nekom trenutku bilo teško, sada ti nedostaje.
Studiranje u inozemstvu mijenja te na način na koji ni ne shvatiš dok se ne vratiš. Postaneš druga osoba, ali kad se vratiš, očekuje se da budeš ista ona koja je otišla. Možda odgovor nije u traženju starog sebe, već u prihvaćanju promjene. U shvaćanju da dom nije samo jedno mjesto, već svi oni trenuci, ljudi i gradovi koji su te oblikovali. Možda povratak kući ne znači kraj, već početak nečeg novog jer iako se sve oko tebe činilo istim, ti više nisi isti. I to je u redu.
