Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta - dolutat će Ježurka na daske Kazališta Trešnja i to već u petak kada se u ovom kazalištu odigrava premijera adaptacije mnogima omiljene basne Branka Ćopića
"Ježeva kućica". Na Trešnjine daske postavila ju je redateljica
Helena Petković koja nam je ispričala svoja najranija sjećanja na ovaj klasik, otkrila postoji li ispravna interpretacija djela i dosjetljivo napomenula da je adaptiranje klasika poput - kuhanja pašticade.
Ježeva kućica je klasik na kojem odrastaju već generacije i generacije. Je li i vama obilježila djetinjstvo?
U mojoj kući se jako puno čitalo, pa je tako često na "repertoaru" u najranijem
djetinjstvu, između ostalog, bila i "Ježeva kućica". Navodno sam jako rano znala završavati Ćopićeve stihove, čak i prije nego sam mogla samostalno sastavljati rečenice. Kasnije su došli drugi naslovi za djecu, pogotovo kad sam počela samostalno čitati.
Foto: Petra Lederer
Kakva vam sjećanja budi, tko vam je čitao omiljenog Ježurku?
Omiljenog Ježurku mi je, kao i većinu drugih priča i knjiga za djecu, u najranijem djetinjstvu čitala majka. Obožavala sam oduvijek priče, čitanje, knjige, većinu djetinjstva sam provela čitajući i često bih zaboravila da oko mene postoji uopće
realni svijet. Mislim da na policama dječjeg odjela knjižnice nije bilo naslova koji nisam pročitala.
Imate li omiljeni dio, koji vam je bilo posebno drago pripremati za daske?
Ne bih rekla da sam prije rada na predstavi imala omiljeni dio, iako mi je bila uvijek duhovito napisana "potjera" - sviđa mi se to kako Ćopić inzistira na stihu "Poći ću s vama jer volim šalu, hoću da vidim ježa budalu". Na neki način su mi upravo ti stihovi rastvorili koncept, jer sam odlučila dati više prostora pravim "budalama"
Medi, Svinji i Vuku koje sam u ovoj predstavi pretvorila u članove šumskog benda.
[caption id="attachment_36880" align="alignnone" width="2560"]
Foto: Petra Lederer
Za sebe kažete da ste skloni suvremenim interpretacijama klasika. Jeste li uspjeli pronaći odgovor na pitanje kako ispričati priču koja je ispričana toliko puta da ju većina zna napamet?
Proces postavljanja klasika na scenu je nešto poput kuhanja pašticade u Dalmaciji – svatko ima
svoj recept, ideju, dodatke, arome, tajni začin, svakome je baš njegova varijanta najbolja. I koliko god genijalnu pašticadu skuhali, uvijek će se naći netko tko će reći da bi bilo bolje da je još malo prošeka unutra ili da ona/on baš i ne voli klinčić. Zato se ne treba opterećivati tuđim očekivanjima, nego "skuhati" onako kako ti želiš, po svom ukusu i nadati se da će i gosti uživati.
Kako ste osuvremenili Ježurku koji je nastao u potpuno drugačijem dobu od današnjeg, još 1949.?
Nisam se bavila aktualizacijom u radu na ovoj predstavi, barem ne na nivou narativa ili dramaturških rješenja. Suvremenost se u ovoj predstavi prije svega odnosi na stil glazbenih brojeva Damira Šimunovića, kod igre i likovne elemente. Tea Bašić Erceg je napravila
fenomenalne kostime – mene podsjećaju na estetiku serije
"Peaky Blinders". Ivan Lušičić Liik se lijepo sa svojom scenografijom uklopio u tu priču, izradio je kućice od drvenih paleta – koristio je dakle samo prirodne materijale i reciklirao, mislim da je to izvrstan koncept – dekonstruirana šuma u našoj predstavi ponovno postaje šuma.
[caption id="attachment_36881" align="alignnone" width="2560"]
Foto: Petra Lederer
Ovo nije prvi put u vašoj karijeri da ste se uhvatili u koštac s predstavom za djecu, je li vam izazovnije režirati dječje predstave ili pak one za odrasle?
Moram priznati da mi je teže režirati dječje predstave, jer volim u predstavi gomilati materijale, volim da predstava funkcionira na više
paralelnih razina, da nije jednoznačna, nisam ljubiteljica poruka i deklarativnih rješenja, a dječja publika zahtijeva određenu vrstu jasnoće i čistoće. Moram "štrihati" i sebe i glumce i suradnike i naše ideje i to mi užasno teško pada. Ono što me veseli je to što mogu dati oduška
"looney tunes" estetici i tipu igre koja me poprilično zabavlja, ponekad se zbilja osjećam kao da imam pet ili šest godina.
[caption id="attachment_36882" align="alignnone" width="2560"]
Foto: Petra Lederer
Publika ove predstave su djeca, ali treba ona i roditelje privući da bi doveli dijete u kazalište – kako približavate predstave i malima i velikima, imate li neki svoj recept da roditelji ne "zijevaju" nego i oni aktivno prate?
Bez obzira na činjenicu da se radi o dječjoj predstavi, mislim da ne podcjenjujem publiku, radim stvari koje su meni zabavne dok ih stvaram i veselim se rješenjima koje na probe donose glumci i suradnici. Za svako rješenje se pitam je li meni osobno
zabavno, zanimljivo, duhovito? Ako je odgovor pozitivan, onda taj materijal ostavljam u završnoj varijanti. Nekoliko puta tijekom proba za ovu predstavu sam plakala od smijeha i vjerujem da zbog toga našu Ježevu kućicu podjednako zainteresirano mogu pratiti i odrasli.
Razigrani kostimi, raspjevana scena, stvarno pokazujete da je kazalište igra. Imate li stres pred premijeru?
Ne bih rekla da se radi o stresu pred premijeru, više o stresu tijekom procesa, pogotovo pred kraj, kad radim i po
šesnaest sati dnevno. Opuštam se tek kad prođe premijera, ako uopće za to imam vremena i ako ne idem odmah u sljedeći proces. Najčešće se toliko iscrpim emocionalno i fizički da se osjećam kao da mi je potreban dvotjedni boravak u nekim toplicama i nekoliko operacija, ali zadovoljim se i s nekoliko dana spavanja, gledanja Netflixa i buljenja u zid. Nakon toga se krenem igrati domaćinstva pa kuham, odlazim na tržnicu i budem užasno ponosna kako zdravo živim tjedan i pol dana, a onda kaos krene ispočetka...
[caption id="attachment_36883" align="alignnone" width="2560"]
Foto: Petra Lederer
Ježeva kućica nosi poruku da treba voljeti i čuvati vlastiti dom, a premijera izlazi u jeku rata u Ukrajini, je li predstava neplanski ispala društveno angažirana?
Vrijednost klasika jest u tome što vam se čini da
uvijek kolidiraju s nekim zbivanjem koje je u tom trenutku aktualno. Danas je to, nažalost, rat u Ukrajini, a prije godinu dana, u jeku pandemije bi Ježeva kućica imala neku drugu vrstu aktualnosti, dom bi bilo mjesto samoizolacije. Nismo inzistirali na toj društvenoj angažiranosti, a na publici je da interpretira metafore kako želi.
I recite nam, prema vama, ima li smisla afirmirati vrijednosti koje zastupa Ježurka Ježić; poštenje, skromnost, trud…?
Život nas kontinuirano demantira u afirmiranju navedenih vrijednosti, no ova basna nas može navesti da se ustrajno i uporno borimo protiv divljih zvijeri koje nam se nađu na putu i da inzistiramo na osobnoj slobodi i
idealističkoj poziciji koja je po definiciji uvijek apsolutno uzaludna.
