Već
50 godina svoje mjesto na novogradiškoj pijaci ima
OPG Smolić kojeg uspješno vodi gospođa Mira otkad se prije 34 godine udala za supruga Milenka. I desetljećima prije nego je njezina ruka počela čupkati travke u vrtu ovog imanja smještenog u mjestašcu Orubica onkraj Save, OPG je već postojao.
Na pitanje što sve uzgaja, Mira nabraja naizgled beskrajan popis - od mrkve, peršina, celera, poriluka, jagoda, kelja, cvjetače, blitve, kupusa.
"Ne mogu se sjetiti svega sad", kaže Mira, kao da i ono već nabrojano nije dovoljno.
‘Radni je dan, a ja mogu biti u kući‘
Svoje proizvode Mira i Milenko prodaju svake srijede i subote na tržnici u Novoj Gradiški i
to je jedini način na koji zarađuju. Posao im je sada lakši nego dok nije bilo plastenika, pa se nije moglo raditi po zimi, a i nekada se sve rukama i sijalo i sadilo i vadilo. Sjeća se Mira i vremena kada nije bilo ni traktora, a
do tržnice se išlo s konjskom zapregom.
"Drukčije se tad radilo, a sad se stalno radi, bez prestanka", ističe Mira čija se obitelj, uz ovaj posao, nikad nije bavila ničim drugim.
"Ma vidiš da ni krave nemam, ja sam prava dama", šali se Mira i objašnjava da se od OPG-a može pristojno živjeti, ako mu se čovjek u potpunosti posveti. Priča mi da su prije živjeli ona, muž, njegovi roditelji i troje djece u maloj kući s dva prozora, a
radom u svom OPG-u uspjeli su othraniti i školovati djecu. Danas se prozori na kući tete Mire ne mogu pobrojati na prste jedne ruke.
Foto: Ivana Paušić / GLOBAL
"Svi smo se maksimalno davali u taj posao, svi smo radili, svaki dan, cijeli dan", objašnjava Mira.
Njihova su djeca sada odrasla i imaju svoje obitelji, a Mira i Milenko sami obavljaju sve poslove. Jedino ponekad, za vrijeme sijanja ili sadnje, plate nekoliko žena iz susjedstva da im pomognu. Ova prava žena sa sela kaže da
nikad ne bi mijenjala selo za grad zato što se ne može zamisliti da radi za nekog ili ima posao koji ne podrazumijeva odlazak u plastenike svakog dana.
"Sam sam svoj gazda. Evo vidiš, odradili smo pijacu prijepodne, sada vani pada kiša i ja mogu biti u kući", pojašnjava Mira.
Nema cjenkanja - nismo na vašaru
Nekad u plastenicima provede i cijeli dan, a mnogo joj vremena oduzme i priprema za odlazak na tržnicu. Bila kiša ili snijeg, uvijek sve mora biti spremno srijedom i subotom ujutro da bi kupci dobili svježe povrće. Smeta joj što mnogi misle da su na "vašaru" pa se pokušavaju cjenkati.
"Kažu mi ‘pa u ovom supermarketu ovo košta ovoliko, ono onoliko‘. Pa nije ista kvaliteta tamo i ovdje, gdje je sve svježe i provjereno domaće", objašnjava. Smatra da
većina kupaca ne zna koliko vremena, truda i novca treba uložiti u ovaj posao. Ne računaju niti na to da njihovi troškovi rastu, pa moraju i cijene proizvoda. Tako je, kaže, u prošla dva tjedna cijena gnojiva porasla je s 320 na 480 kuna.
[caption id="attachment_33325" align="alignnone" width="1600"]
Foto: Ivana Paušić / GLOBAL
Ipak, i dalje je cijena jedne vezice gotovo svakog povrća pet kuna, osim paprike koja je ove godine skočila na osam kuna. Usprkos povećanju troškova proizvodnje, posao im se i dalje isplati jer svake subote na tržnici prodaju oko 200 vezica raznog povrća, a ne žale se niti na prodaju srijedom kad je kupaca ipak nešto manje.
Svoj posao nikad ne bi mijenjala
Mira za sebe ne bi rekla da je drugačija od drugih žena koje žive i rade na selu jer je u njezinom kraju normalno da se svi bave poljoprivredom zbog vrlo plodnog tla uz Savu. I kiša, koja i sada lijeva kao iz kabla, lijepo natapa tlo. Blato se brzo stvorilo pa smo staklenike pregledale brzinski.
"Ma nemoj ništa slikati, sad je skoro svemu kraj, najljepše je po liti kad je većina povrća na svom vrhuncu", gotovo pa zabrinuto govori Mira, a staklenik - kao iz reklame. Nezadovoljna jer sam priču došla raditi baš u jesen kada je sve pri kraju, hvali se Mira radije s fotografijama povrća naslaganog na njihovom štandu na tržnici. I doista, nema čega nemaju, stol je prepun
šarenog povrća.
Dok drži mobitel, primjećujem da su joj ruke njegovane i lijepe.
"Imam sreću što sve radim s mužem, to mi puno olakšava posao", smješka se Mira koja, iako zna biti teško i naporno, svoj posao i život nikad ne bi mijenjala, jer kako kaže,
voli svoj život kraj Save i uz svoje povrće.
