Kad si u Maroku, budi Marokanac. Najbolji način za uklopiti se je ne privlačiti previše pažnje na sebe, a da bi se uživili u svoju ulogu na par pitanja, naizgled jednostavnih, morate znati odgovor. Utažiti žeđ vodom iz slavine ili ipak ne? Zašto Marokanci i na +30 stupnjeva celzijusevih oblače slojevitu odjeću? Zašto prije fotografiranja razmisliti o motivima? Evo što smo naučili na svom putovanju u zemlju beduina.
Jedina voda za konzumaciju je ona – upravo otvorena
Perspektivna je Hrvatska po mnogočemu korak ili dva ispred afričkog Maroka. Jedan je od tih elemenata i opskrba pitkom vodom. Naime, 73 posto uzoraka vode ima vrlo lošu kvalitetu. Za turiste je, koji su centar svijeta domaćem stanovništvu, pitka voda osigurana.
Ona je flaširana i ne razlikuje se od one koju je moguće pronaći u našim, hrvatskim trgovinama. Međutim, čak niti voda u ambalaži nije značajno veće kvalitete od one koja se koristi iz slavina. Ipak, razlika postoji. Obzirom da tijekom višednevnog boravka u Maroku niti jednom na stol nije pristigla isto etiketirana ambalaža vode već se proizvođač se uvijek razlikovao, vidimo da je potražnja za tim pićem na sjeveru Afrike iznimno velika.
Izrazito je vruće... ili ne?
Dnevne temperature, uobičajene za proljeće u tom dijelu svijeta, iznosile su 30 stupnjeva celzijusa. Bilo nam je pakleno vruće. Ali sve je relativno. Da je i temperatura relativan pojam, dokazala je i činjenica da su turisti oblačili kratke majice i hlače, a domaće je stanovništvo istovremeno bilo obučeno i u nekoliko slojeva.
Domaćin je u pustinji na sebi nosio kratku majicu, košulju, džemper te tradicionalnu haljinu njihova područja. Zapitala sam se nije li im vruće. Odgovor koji je uslijedio, bio je zapravo vrlo jednostavan. Maksimalne godišnje temperature iznose i do 50 stupnjeva celzijusa, stoga je njima zapravo na temperaturi od 30 stupnjeva - prohladno.
Pazi koga i što fotografiraš!
Ispred mene se, nakon zvuka okidača aparata, pojavio čovjek u policijskoj odori. Izrekao mi je nešto što nisam mogla razumjeti, a onda je pogled usmjerio prema fotoaparatu, no zbog podnevnog sunca i slabe osvijetljenosti zaslona nije mogao vidjeti što se nalazi na posljednjoj fotografiji. Na engleskom sam mu objasnila da sam fotografirala pauna koji je od nas tada bio udaljen svega 20-ak metara.
Nisam sigurna je li me razumio, ali ekspresija je njegova lica svakako upućivala na neslaganje, a onda mi je nekoliko trenutaka poslije rukom dao do znanja da mogu ići. Nastavila sam zbunjeno hodati pitajući se što je pošlo po zlu. Jedan mi je internetski članak sve razjasnio. Naime, zabranjeno je fotografiranje lokalnog stanovništva bez njihova dopuštenja.
Prometni kaos
Promet je u Maroku spoj nespojivog. Kvaliteta je cesta neusporediva s kvalitetom vozila koja se kreću po njoj. Od zaprežnih vozila, neobično oblikovanih automobila s tri kotača, automobila starih nekoliko desetljeća, putnika na magarcima pa sve do motocikala koji prevoze i po tri osobe. Postoje i makadamski putevi, no većina je asfaltirana i dobro označena, a tamo ipak vlada kaos.
Uloga prometnih znakova nije značajna već prednost prolaska ostvaruju kontaktom očima ili rukama. Također, mahanje označava odsutnost policije, a podignuta dva prsta ukazuju na mogućnost susreta s policijom. Osim toga, sigurnost u prometu tamošnji sudionici ne poznaju. Vozači motocikala nikada ne nose zaštitne kacige, autobusi voze s otvorenim vratima, a puna ih crta ne sprječava prestići vozilo ispred sebe.
