Županja. Grad najduže opće opasnosti u Hrvatskoj za vrijeme Domovinskog rata. 92' je. Stoji ručna sirena za uzbunu, a pored nje vojnik. Ispod desne ruke nosi pušku, dok oko sebe nosi gitaru. Čupav je i smeđa mu kosa viri ispod crne kape. Ona ga odaje da je pripadnik Hrvatske Vojske. Oko vrata mu visi lančić, ali ono što plijeni pozornost je crno – žuta majica na kojoj bijelim slovima piše: Opća Opasnost.
"Ulazim i ugledam vojnika s puškom i gitarom. I staneš iso miki dokle je došlo. On je gitaru držao u kombiju i čim pušku ostavi u ormarić, uzme gitaru i svira. Da, to je to", rekao je Pero Galić, frontmen grupe Opća Opasnost.
Napravio je dva koraka dalje i ugledao rokera duge, crne, čupave kose sa sunčanim naočalama na licu. I rokeru lančić visi oko vrata do crne majice koja je uvučena u hlače pomoću crnog izlizanog remena, a kombinacija crnih čizama i crne kožne jakne doprinosi da izgleda opako.
"I sad stanem u hlače, jaknu i čizme. Ništa mi se nije dogodilo u 30 godina, samo mi se kosa dogodila", našalio se Galić koji je, zajedno sa Slavenom Živanovićem – Žižom, Igorom Kolićem, Vladom Soljačićem – Sojkom, Branimirom Jovanovcem – Banijem i Josipom Kamenskim – Kamenim, postao simbol grada Županje, a ujedno i njezinim najveći promotorima. Ušli su u 31. godinu svoga postojanja, a za 30. su rođendan na dar dobili izložbu o svojih isto toliko godina postojanja. Kao zahvalu za sve što rade za grad, Marta Huber došla je na ideju da u Zavičajnom muzeju u Županji napravi izložbu i ispriča priču o njima.
Do rokera sjedi mali dječak s majicom i kapom znaka Opće Opasnosti koji, u duhu proslave rođendana, gleda u crne balone prikovane helijem za strop koji sadrže papiriće s nekom zanimljivom informacijom o bendu. Zidovi su oblijepljeni posterima i velikim fotografijama benda i Županje, citatima pjesama, plakatima i zastavama.
"To je sve klinac do klinca, to sve skupa imamo koliko ja sad imam godina (smijeh), ali je volja silna da to bude. Osjetiš to unutra, nema tu pameti", kazao je pjevač pogledom pokušavajući uhvatiti cijelu izložbu. Dok hoda po muzeju, teško je ne primijetiti izložbene primjere rukopisa Maria Vestića, gitare, bubnjeve i mikrofon.
"Banijev mikrofon iz studija gdje se prvotno nešto snimalo", objasnio je Galić stojeći pored mikrofona odakle pogled seže na staklom zaštićene zvučne zapise. Od prvog albuma Opća Opasnost do posljednjeg Karta do prošlosti. Kaseta, CD, DVD, Blu ray, Vinil – imaju sve.
"Jednostavnije je to danas. Prije kad smo mi tek počeli raditi, kako se moglo doći do glazbe? Nikako! Aj zamisli samo imaš radio, nemaš nijedan mediji koji snima. Ne postoji opcija da zabilježiš, osim olovkom i papirom…", prisjećao se.
"Ili voliš ili ne voliš. Ako voliš, možeš pobijediti. Nisam propovjednik ni lik koji tu nešto pametuje, ne bih htio nikome, ali ako silnu ljubav, pozitivnu volju i želju uložite u nekakav rad, trud koji mislite da vrijedi – mora doći do rezultata", dodao je. A njihovi rezultati nalaze se u staklenoj vitrini s tri etaže punoj nagrada, priznanja i zahvalnica. Teško je na prvu sve ih pogledati i percipirati. Potrebno je nekoliko minuta da ih se sve opazi, a ako se krene brojati… ostat ćemo i duže nego što smo mislili.
"Velike su stvari i pobijede upravo priznanja i zahvalnice gdje smo sudjelovali na raznim humanitarnim akcijama jer nismo mi ovdje ljudi na svijetu samo da bismo sebi bili dobri. Lijepo je biti dobar da bi bilo dobro generalno", rekao je pjevač skromno pokazujući na papirnati dio nagrada. Ipak, među svim bijelo zlatnim tonovima na vrhu se ističe crni kipić, nagrada zvana Porin.
"Ovaj crni je Porin za hit godine. Jedna od velikih stvari u karijeri, bilo kojeg benda na ovom svijetu, kad publika kaže: 'E ova nam je pjesma najbolja od svih pjesama koje smo slušali cijelu godinu na ovom prostoru.' To je priznanje od ljudi zbog kojih i jesmo ovo što jesmo", sa smiješkom na licu govori pjevač.
Okreće se od postignutih uspjeha i ugleda veliku australsku zastavu. Pogled govori da je to ono što je važno. U sredini plave zastave, crveno-bijelim slovima piše Opća Opasnost. Odmah se ispod nalazi znak benda, a pored piše: Sidney 2018. Potpuno okrenutih leđa nagradama, laganim se korakom približava zastavi uz koju se nalazi mnoštvo plakata s najavama njihovih koncerata.
"Evo ovdje iza stoji zastava od ekipe iz Sidneya. Glazba je ono što vas vuče ovome. Da nije pjesme, možemo mi svirati u Zanzibaru i u Zagrebu i ne znam gdje na ovom svijetu kad ti nemaš što reći ljudima koji dođu to nešto čuti i vidjet. Pobjeda je kad se ljudi nađu u priči koju pričamo, poistovjete ili prepoznaju trenutak u kojem smo svi. Ovo što mi iznosimo je generalno život upakiran u pjesmu", komentirao je dok je polako hodao prema zadnjoj vitrini prije izlaza iz muzeja. Ona je prepuna stvari s logom benda: sat, šalice, naušnice, karte, pepeljara, majica pa i tenisice.
"Sve su to poslali njihovi fanovi kad su čuli da će se raditi ova izložba", dobacila je autorica izložbe Marta Huber.
"Imamo pričicu jednu malu. Malo je crno-žuta, malo je agresivna, ali to smo mi…", rekao je glazbenik, kada ga prekida ženski glas.
"Oprostite mogu Vas zamoliti da se slikamo? Mi smo iz Popovače došli samo zbog izložbe", veselo je upitala žena. Pjevač se iznenadio.
Iza gospođe nalaze se još dva muškarca, jedan njezine dobi i drugi dosta mlađi. Izgledaju kao obitelj. Mlađi je u rukama držao fotoaparat, izgleda da je osobno došao zabilježiti izložbu. Lica su im bila opuštena, a kako im se pjevač približavao tako su se njihova usta širila u veliki osmijeh. Priprema fotoaparat, no ima neke tehničke poteškoće. Vidno postaje malo uzrujaniji.
"Od uzbuđenja ne znaš ni namjestiti fotić", kroz šalu mu dobacuje žena. Mlađi se muškarac osmjehnuo i za tren riješio problem koji je s fotoaparatom imao. Huber uzima fotoaparat. Oni se namještaju. Osmijeh iiiii…
Klik!
