Mala soba sva okupana Sunčevom svjetlosti, u njoj dva stola i četiri stolca. Sve su oči uprte u Atefu, a ispod plave medicinske maske koja joj je prekrivala gotovo čitavo lice, jedino što se moglo vidjeti i jesu upravo oči. To je dovoljno, njezine oči ispričale su cijelu priču same. Nervozna je. Prvi put razgovara s novinarima, kaže nam ta 45-godišnja kršćanka iz Irana koja je, sa suprugom, 19-godišnjim sinom i 15-godišnjom kćeri prije tri godine svoj novi dom našla u Solunu u Grčkoj. U početku teško pronalazi riječi kojima bi se obratila, a naposljetku progovara.
'Nismo teroristi'
"Iran je velika i divna zemlja, ali religiozni režim – to nije ono što ljudi trebaju", kaže Atefa preko čije smeđe kose nema pokrivala. Atefa je "kriva" što nije muslimanka. To je razlog zašto je proglašena grešnicom u svojoj vlastitoj zemlji i zato je "vrag", kako joj je znala predbacivati kći.
"Ne vjerujem u hidžab", iskrena je.
Ljudi u Iranu samo žele mir, objašnjava i dodaje da je slika koju pokazuju mediji potpuno suprotna od stvarnosti. Nerijetko se susreće i razgovara s ljudima koji su imali prigodu posjetiti Iran i "budu šokirani jer mi tamo nismo teroristi!"
"Nismo teroristi! Režim i mediji stvaraju takvu sliku", ističe. Atefa, kako nam se pseudonimom predstavila, objašnjava da svijet mora napraviti razliku između Iranaca kao malih i običnih ljudi i Iranaca kao vlasti.
"Ljudi su potpuno drukčiji od onoga kako ih prikazuju mediji, tako da je slika u javnosti iskrivljena", navodi Atefa čija odluka da napusti Iran nije bila laka.
"Dan i noć sam se borila sa samom sobom", kaže.
Kao kršćanka u muslimanskoj zemlji svaki put kada bi odlazila u posjet obitelji i prijateljima morala je na sebe "staviti masku" dobre religiozne žene. To ona, prema definiciji njihove vlade, nikako nije bila.
"Pravila bih se da molim, pravila bih se se da ne jedem ništa za vrijeme Ramazana. Pravila bih se da sam ono što nisam", opisuje Atefa čija obitelj nije smjela znati da se ispod njezina hidžaba, duboko u srcu, zapravo krije – križ.
Što religioznija vlast, to čvršći okovi
I zato je morala napustiti zemlju, kuću, život kakav je poznavala i "svoje" ljude. Sada je u Grčkoj. Ne osjeća se kao dio društva, iako ovdje živi već tri godine, ali ipak – barem je pronašla mir koji joj je iranska vlast oduzela.
"Ako se ne pretvaraš, protjeran si iz društva. Ako se ne pokoravaš vlasti, protjeran si iz društva. Nitko te neće prihvatiti", opisuje.
"Moraš dobro paziti što govoriš. Svoje misli zadržavaš samo i jedino za sebe", kaže Atefa dok prvi put svoju priču i svoje misli dijeli sa svijetom.
Niti Atefin suprug nije religiozan, ali je zato kći oduvijek bila "prava" vjernica i muslimanka. Sjeća se trenutaka kada bi, usred ljeta, hodala sva umotana u hidžab, Atefa bi joj govorila da ga skine i ne muči samu sebe tako umotana pod ljetnim iranskim suncem, no kći je nije slušala. Drugom ju je prigodom odluka da posti gotovo koštala života.
"Moja kći je mala, sitna djevojka. Krhka. Izgladnjivanje ju je dovelo do toga da joj se tijelo pretvorilo u tempiranu bombu", ističe Atefa. Bilo je samo pitanje vremena kad će joj organi otkazati.
"Što je vlada više religiozna, to su čvršći okovi kojima drže narod", zaključuje. Tako u školi djecu uče da su svi oni koji nisu religiozni zapravo loši ljudi. Atefa je gledala kako takve ideje usađuju u misli njezine djece.
"Moja je kći mislila da sam zla. Govorila mi je da sam ja vrag", tvrdi.
Život bez maske
Atefin je engleski slab, ali trudi se što više priča sama ispričati, unatoč tomu što se muči. Ipak, većinu razgovora prevodio je prevoditelj Faryad Karimi, s jednakom empatijom i boli u glasu kao i Atefa. Duboko suosjeća s njom. U ovu malenu sobu stala je i socijalna radnica Maria Asteriou koja, iako je gotovo upola mlađa od Atefe, majčinski brižno pazi na nju. A ova hrabra Iranka, koja u svojih 160 centimetara i 60-ak kilograma krije nevjerojatnu snagu, volju i odlučnost – gleda nas duboko u oči.
Iako ne razumijemo ni slova njezina materinskog jezika, energija koja isijava iz pogleda jasna je kao dan. Jezik emocija ne poznaje govorne barijere.
"Zahvalna sam", kaže, "jer je sada oko nas sloboda".
Više se ne brine što joj djecu u školi uče. Ne brine se kako će im vlast ispirati mozak jer "sada uče slobodu". I to je čini sretnom. Za Atefu je sreća biti slobodna hodati svijetom bez maske, ali ne one medicinske, već one koja ju čini "društveno prihvatljivom".
"Ponašati se onako kako sam želiš i vjeruješ, to je za mene sreća", ističe.
* Članak je nastao u sklopu Erasmus+ kombiniranog intenzivnog programa "Nevidljivi gradovi" (BIP Invisible Cities) održanog od 2. do 6. svibnja u Solunu. Prvotno je objavljen na engleskom jeziku na portalu invisible-cities.eu.
