Da morate napustiti dom u strahu za vlastiti život, što biste ponijeli sa sobom? Hipotetsko je to pitanje za većinu, a za tražitelje azila u drugim zemljama nažalost realnost. Prikazujući samo njihove ruke s osobnim predmetima, novinarka i autorica Barbara Matejčić, u svom je dokumentarcu "I‘m Nobody" omogućila da se bez otkrivanja identiteta sugovornika sagledaju njihove osobne priče i iskustva. Na radionici, u organizaciji UNHCR-a i Festivala tolerancije u Kući arhitekture Oris u Zagrebu, pod nazivom "Izvještavanje medija o integraciji izbjeglica u Hrvatskoj" prikazala je neke svoje radove te upoznala sudionike s odgovornim medijskim izvještavanjem.
U medijima često postoji narativ o izbjeglicama koji napadaju žene i djecu, kradu domaćim stanovnicima posao i ugrožavaju sigurnost, a iako su većina takvih vijesti dezinformacije, ni dodatna provjera činjenica nema puno utjecaja u tome da razuvjeri neke stanovnike. Upravo su izbjeglice i migracije jedne od najistaknutijih tema koje se koriste u politici i medijima za širenje panike. Mediji zato demantiranjem informacija koje se pojavljuju na društvenim mrežama neće doprijeti do ljudi. Barbara Matejčić govori kako je baš zbog toga važno pronaći nove metode i put da se otvore dijalozi.
"Važno je napraviti televizijski, novinski ili radijski prilog koji će ljude uspjeti potaknuti da ‘obave razgovor‘ sa samim sobom i vlastitim uvjerenjima", istaknula je novinarka.
U izvještavanju o izbjeglicama nužno je dati im priliku da ispričaju svoju stranu priče, ali i zaštititi njihov identitet ako oni to traže. U tom slučaju novinar ne treba napisati njihovo ime i prezime, ali ni objaviti njihovu fotografiju. Također može i tražiti od redakcije da se prilog nakon nekog vremena skine s interneta te da se ukloni mogućnost komentiranja da osobe ne bi bile dodatno izložene negativnim stavovima čitatelja. Suradnja s ljudima, posebice kada se radi o osjetljivim skupinama, jedna je od najvažnijih stvari u novinarstvu. Barbara Matejčić zato ističe kako je kredibilitet koji se gradi prema publici, mediju i izvorima u novinarskoj struci najvažnija valuta.
Poseban doprinos radionici dao je gost Semih Huseyin Adıgüzel. Ukazao je na negativne i pozitivne strane medijskog izvještavanja te senzacionalizam u vijestima o izbjeglicama. Video prilog o njemu poslužio je kao ključni primjer za primjenu stečenog znanja jer je u njemu posebna pažnja posvećena vizualnoj reprezentaciji, pri čemu su odabrani prostori koji ga smještaju u prepoznatljiv urbani kontekst Zagreba kao što su centar grada, Glavni kolodvor, nasip, tramvaj i Sveučilište u Zagrebu. Time se izbjegava stereotipno prikazivanje migranata u skupinama, a umjesto toga naglašava individualnost i kompleksnost njegova života. Prikazan je, ne samo kao izbjeglica, već i kao student, trkač, prijatelj, ali i kao osoba koja dijeli univerzalna ljudska iskustva. Tim pristupom, dokumentarac pokazuje važnost povezivanja specifičnih izazova izbjeglica sa širim i razumljivim iskustvima, čime se gradi empatičnija i točnija medijska slika.
Barbara Matejčić pokazala je i svoj prilog o Osnovnoj školi Gustav Krklec koji prikazuje izbjegličku djecu kao dio zajednice, bez naglašavanja njihove različitosti.
"Kao novinari trebamo tražiti kreativne načine da ispričamo priču", istaknula je. Ovdje se primjenjuje princip dokumentarizma "show, don‘t tell", gdje poruka do publike dolazi kroz prikazivanje, a ne objašnjavanje. Takav pristup omogućava društvu da lakše prihvati različitosti.
"Najefikasnije način medijske prezentacije, pa onda i integracije izbjeglica u društvo jest kada se ne rade prilozi koji se fokusiraju na izbjeglički aspekt ljudi o kojima se izvještava, već na iskustva koja dijele. Primjerice, ako se radi prilog o problemima s kojima se suočavaju studenti, treba se uključiti i netko tko je izbjeglica i student. Publika će primijetiti drugačije ime i prezime, a možda i neke druge karakteristike, no tako se normalizira da različiti ljudi žive među nama i s nama dijele svakodnevicu", kazala je Matejčić.
