Bilo bi sjajno kada bismo mogli govoriti o emigrantima koji se, nakon stjecanja znanja i životnih iskustava, vraćaju u Hrvatsku gdje ih čekaju poticajni uvjeti za uključivanje u društvo i na tržište rada, no to nažalost nije slučaj, ističe sociologinja Dunja Potočnik koja proučava društvenu uključenost, zapošljavanje i mlade.
Želimo li da se više iseljenih Hrvata vrati, Hrvatska ne bi trebala postati samo zemlja u kojoj se sigurno i dostojanstveno može živjeti od vlastitog rada. To je samo jedan od faktora. Hrvatska uz to mora postati i zemlja s razvijenim sustavima za obitelj, od dostupnosti kvalitetnog predškolskog odgoja i obrazovanja do sustava potpore obiteljima u potrebi te nemoćnim i starijim osobama, objašnjava sociologinja.
Ponuda je bolja vani
Nakon pet godina rada u Zagrebu, bivši student Fakulteta elektrotehnike i računarstva Igor Belša, počeo je tražiti posao izvan Hrvatske. Nekoliko tjedana aktivne potrage u programerskim tvrtkama u Ujedinjenom Kraljevstvu, Irskoj i Njemačkoj osiguralo mu je dogovorene razgovore za posao, ali i ponude.
"To je bilo prije više od osam godina i Hrvatska ni tada nije nudila loše poslove u razvoju softvera, no oni nisu bili zanimljivi kao projekti u velikim američkim tehnološkim poduzećima", kaže Belša koji je na kraju odlučio prihvatiti ponudu iz Irske.
Iskustvo rada s ljudima iz cijelog svijeta, u Irskoj mu je otvorilo brojne opcije. Razvio je svoje znanje, ali i podmirio dotadašnje dugove i financijski se osigurao. Kada se preselio u Dublin doživio je manji kulturni šok negoli u turističkim posjetima nekih daljih zemalja.
"Koliko će ti život biti različit ovisi o tebi i promjeni životnih okolnosti", kaže Belša te dodaje da su Hrvatska i Irska kulturno jako slične. Najveću razliku vidi u ekonomskoj pozicioniranosti država. U Irskoj također ima mnogo siromašnih, napominje, ali prilika za posao je više.
"Češće si okružen ljudima koji nisu uvijek u stanju žaljenja i plakanja", ističe Belša. Trenutno u svojoj struci na hrvatskom tržištu rada uočava atraktivnu ponudu poslova koje nude lokalna poduzeća. Napominje da povratak sve manje ovisi o poslu, a sve više o društvenim okolnostima.
Razvoj sposobnosti
Premda je Belša još uvijek zaposlen u području za koje se obučavao, po iskustvu analitičara tržišta rada Predraga Bejakovića fakultetski obrazovani ljudi u inozemstvu uglavnom ne rade u svojoj struci. Upravo visokoobrazovani ljudi najviše odlaze iz Hrvatske, ističe Bejaković, a s njima odlaze i drugi mladi. Bejaković misli da odljev mozgova može biti dobar za zemlju iz koje se migrira. Mladi koji odlaze imaju priliku kasnije se vratiti.
"Masovno odlaze u Irsku ili Njemačku, a tamo dobivaju priliku proširiti svoje horizonte, pozicionirati se u životu te naučiti nove jezike", navodi ekonomist kako odlazak u razvijenije države može pomoći u oblikovanju osobe. Dodaje da emigranti izvan Hrvatske mogu steći poduzetničke sposobnosti s kojima se kroz obrazovanje premalo susreću.
U Hrvatsku se tako mogu vratiti stručnjaci s daleko većim sposobnostima, ali privući će ih samo država koja je dovoljno perspektivna da se pojedincima omogući daljnje napredovanje, kaže Bejaković. Hrvati su s pravom nezadovoljni, tvrdi, uz napomenu da treba imati na umu kakvo je stanje bilo prije 25 godina.
"Mladi odlaze jer su svjesni da nemaju pet života i dok 25 godina u razvoju društva ne predstavlja puno, za pojedinca to vrijeme predstavlja veliku žrtvu", kaže Bejaković i dodaje da ne misli da ju za Hrvatsku treba podnositi.
Sociologinja Dunja Potočnik ističe da s domaćeg tržišta rada odlaze radnici koji ne mogu pronaći posao, ali i oni koji nisu zadovoljni uvjetima u državi.
"Svaki iseljenik za odlazak ima nekoliko razloga, a pored novca koji predstavlja onaj najveći, ljudi odlaze zbog korupcije i osjećaja beznađa ili čak pojave ekstremizma u društvu i političkom životu", napominje Potočnik.
Djecu treba usmjeravati od početka
Tako na inozemno tržište rada odlaze građevinski radnici, liječnici i medicinske sestre čije su vještine tražene i ovdje. Strana tržišta rada ih brže zapošljavaju jer su često fleksibilnija od hrvatskog i sve više gledaju na stečene vještine pomnije nego na formalne kvalifikacije, objašnjava sociologinja.
"Hrvatska bolje pozicioniranje svojih ljudi na tržište rada mora uvesti dok su oni još djeca u dobi do deset godina", napominje Potočnik i dodaje da psihologijska istraživanja pokazuju da djeca već tada odbacuju zanimanja kojima se ne žele baviti. Više ih ne razmatraju jer im nisu zanimljiva ili misle da nisu sposobna upisati srednju školu i fakultet koji je za njih potreban.
To ne znači da se u toj dobi opredjeljuju za buduće zanimanje, već procjenjuju čime se ne žele baviti. Kasnije samo biraju neka od zanimanja koja su im preostala nakon prvobitnog odbacivanja.
"Prekasno je djeci prilaziti sa savjetima za odabir karijere tek u završnom razredu osnovne škole kako se trenutno radi u Hrvatskoj", kaže sociologinja.
Za razvoj sustava profesionalne orijentacije u Hrvatskoj, navodi Potočnik, trenutno nedostaje psihologa, defektologa i pedagoga koji bi surađivali s osnovnim i srednjim školama. U taj proces bi trebali biti uključeni i savjetnici za karijeru koji bi usko surađivali s osnovnim i srednjim školama i koji bi pratili individualni razvoj mladih, kaže sociologinja i dodaje da bi takav sustav trebao uključiti i osobe koje bi promovirale tražena radna mjesta osnovnoškolcima.
"U zemljama poput Češke se djeci već u drugom i trećem razredu osnovne škole predstavljaju zanimanja koja su na tržištu tražena", ističe sociologinja praksu usmjeravanja mladih koja se primjenjuje u ostatku svijeta.
