Ana Margarita Podbevšek, inženjerka mode i tekstila iz Zagreba, danas je studentica diplomskog studija inovacije i mode na Sveučilištu Mälardalen u Västeråsu u Švedskoj. Njezin studij u Švedskoj obilježili su mnogi izazovi, od preseljena na drugi kraj Europe, osmišljavanje mobilne aplikacije za prerađivanje stare u novu odjeću, do rada na projektu uvođenja robotike u tekstilnu industriju.
Kada i kako si došla na ideju da odeš na diplomski studij u inozemstvo i to baš u Švedsku?
Na drugoj godini fakulteta, imali smo predavanje o Erasmus projektu i predstavili su nam Sveučilište Mälardalen pokazavši s kakvom tehnologijom rade, kojim tematikama se bave što me odmah privuklo. Prvo sam htjela otići na Erasmus razmjenu studenata, ali u Hrvatskoj mi ne bi prihvatili razliku kolegija pa je tako pala odluka na upisivanje diplomskog studija. Švedska je meni tada izgledala kao idealna država u kojoj se mogu razvijati i shvatila sam da nakon fakulteta u Hrvatskoj bi mi puno više koristilo završiti kvalitetniji fakultet koji će mi omogućiti lakše zaposlenje. Tako sam spakirala sve što imam u dva kovčega i otišla.
Koliko ti je izazovno bilo otići sama i studirati u državi koja je tolika suprotnost od Hrvatske?
Cijelo putovanje i preseljenje bilo je dosta izazovno. Bio je to splet emocija, u isto vrijeme tužno i zbunjujuće, jer sve što imaš smjestiš i zamijeniš sa dva kovčega, s time se uputiš i nemaš ništa drugo. U početku je bilo dosta neobično, kao i svaka druga velika promjena u životu i ne shvaćaš što i kako se događa. Upravo tako je i meni bilo. Kako je vrijeme prolazilo tako sam se navikavala na hladnu Švedsku, njihove ljude i način života.
Što ti se najviše svidjelo kod života u Švedskoj i njihova mentaliteta?
Vidjela sam stvari za koje nisam ni znala da postoje, kojekakve tehnologije, firme, drukčiji način života, proširila sam vidike i shvatila da mogu postići što god poželim u svojoj karijeri. Jednostavno, toliko mogućnosti se ovdje ljudima pruža za napredak u poslu i studiranju, da mi je to u Hrvatskoj bilo totalno nezamislivo.
Što ti je bilo najneobičnije, najteže za prihvatiti?
Socijalizacija i hladnoća ljudi koja je sveprisutna. Ljudi su dosta zasebni, ne provode vrijeme jedni s drugima, imaju drugačije navike nego Hrvati, ne ispijaju skupa kave. Jako teško mi se bilo prilagoditi i na klimu Švedske, većinu vremena zimi je jako mračno i hladno, i do -20 Celzijevih stupnjeva. Najveći šok ipak bile su cijene, kavu koju sam u Zagrebu plaćala 10 kuna, u Västeråsu košta 60 kuna.
U Hrvatskoj si završila preddiplomski studij na TTF-u u Zagrebu. Možeš li ukratko povući paralelu između obrazovnog sustava Hrvatske i Švedske. Što se najviše razlikuje?
Njihov pristup obrazovanju puno je kvalitetniji nego kod nas, iako se mora znatno više raditi i učiti. Na fakultetima se od studenata očekuje direktna angažiranost i znanje mimo zadane literature i predavanja. Profesori pojedinačno prate rad svakog studenta i njegov napredak te su intenzivno uključeni u obrazovanje studenata. U Hrvatskoj pak to nije slučaj, većinom studenti čekaju ispitne rokove, uče kratkoročno za njih i poslije toga zaborave sve naučeno što ne stignu ni primijeniti nigdje u praksi. U Švedskoj je to jednostavno nemoguće.
Osmislila si vlastitu mobilnu aplikaciju koja povezuje odjeću i ekologiju. Kako funkcionira?
Kolegica i ja smo došle na ideju osnivanja mobilne i online aplikacije, a fakultet nam pomaže u provedbi ove ideje. Naime, riječ je o platformi, odnosno mobilnoj aplikaciji koja bi se bavila prerađivanjem stare odjeće u novu odjeću. Ona bi obuhvatila sektore održivosti i recikliranja što su neke od gorućih tema u Švedskoj. Zamisao je da skeniranjem čipova na odjeći, kupac može vidjeti cijeli postupak prerade i tako se odlučiti koji komad odjeće želi kupiti. Sljedeća zamisao je bila da aplikacija omogućava mladim dizajnerima njezino korištenje kao svoj market place. Primjerice, ako je netko mladi dizajner iz Hrvatske koji je tek diplomirao na fakultetu tu platformu moći će koristiti kao market place, gdje će kupci moći kupovati direktno njegovu odjeću kao i odjeću drugih dizajnera.
U Borasu si jedno vrijeme radila na projektu uvođenja robotike u tekstilnu industriju. Kako to funkcionira?
Tekstilna industrija u budućnosti će se zasnivati na radu robota koji će gotovo u potpunosti zamijeniti ljudski rad. Cilj ovoga projekta bio je istražiti kako roboti "komuniciraju" s ljudima, ali i proučiti metode rada robota s različitim tkaninama. Bilo je svakako zanimljivo, ali prije svega zadivljujuće raditi na budućnosti tekstilne industrije.
Polovicu zadnje godinu diplomskog studija odlučila si provesti na Sveučilištu Twente u Nizozemskoj. Što te privuklo u Nizozemsku i kakva imaš očekivanja ?
Fakultet koji sam odabrala u Nizozemskoj sadrži dosta kolegija na kojima se surađuje i radi sa korisnicima i kupcima, što smatram da je za moj budući posao ključan dio. Odabrala sam i kolegije koji sadrže i neke aspekte marketinga. Naravno, jedan od razloga zašto baš Nizozemska je i želja za putovanjem i mislim da sam nakon ove godine zaključila da je bitno što više istraživati, upoznavati druge kulture i ljude jer na taj način i ti sam razvijaš svoju osobnost. Imam visoka očekivanja jer je Nizozemska, uz Švedsku, jedna od vodećih država u tekstilu i modnom svijetu, ali je i puno opuštenija država pa se nadam da bih tamo mogla naći svoj balans, koji nisam pronašla ni u Švedskoj ni u Hrvatskoj.
Tvoje iskustvo, iako je vrlo zavidno i pohvalno, nimalo nije bilo lagano. Kako si se nosila s razdvojenosti od prijatelja i obitelji?
Jako sam se teško nosila sa razdvojenosti od svojih najbližih, puno vremena sam provodila zapravo sama. Kada god nisam bila na fakultetu sa kolegama, bila sam sama u studentskoj sobi i imajući na umu da su Šveđani podosta asocijalan narod, bilo je poprilično depresivno. Uz obitelj, najviše su mi nedostajale najbolje prijateljice. Kontakt smo održavale, kako ja kažem, "pandemijski", na daljinu videopozivima, ponekad i svaki dan.
Koji bi savjet dala svima onima koji studiraju ili rade u Hrvatskoj, a imaju želju za odlaskom iz nje, no možda sumnjaju u sebe i svoje sposobnosti?
Prvenstveno prije odlaska jako se dobro informirati o svim mogućnostima u inozemstvu vezano i za obrazovanje i za posao. Smatram da je naš obrazovni sustav dosta ograničen po pitanju svega što otežava da se svatko pronađe u nekoj grani neke struke. Uz informiranost jako je važno imati dovoljno hrabrosti te treba imati vjere da možemo sve postići što zamislimo. Baš kako sam i ja sama sebi rekla- kada ću, ako neću sad ! Svi se brinu o samostalnom životu van domovine, o radu i studiranju na engleskome jeziku, ali to su sve sitnice koje se da srediti, ako dovoljno želiš postići ono što hoćeš.
