Da postoje anonimni ljudi koji pozitivno predstavljaju Hrvatsku, ali i sportovi koji su neprepoznati, dokazuje priča Laure Jagečić – igračice i trenericem nogima nepoznatog crossmintona. Dvadesetdvogodišnja studentica nutricionizma u djetinjstvu se bavila tenisom, a u svijet "brzog badmintona" ušla je prije sedam godina.
Držeći reket u rukama, 2018. godine u Norveškoj je osvojila treće mjesto na europskom prvenstvu, a rezultat je ponovila 2019. na svjetskom u Budimpešti. Osma je igračica na svjetskoj rang listi. No, unatoč uspjehu i visokoj poziciji hrvatske igračice na svjetskoj razini, crossminton je široj javnosti potpuno nepoznat sport.
Od kuda ideja da teniski reket zamijeniš mnogima nepoznatim – crossmintonskim?
Cijeli moj put prema crossmintonu zapravo je krenuo s tenisom. Uvijek sam se bavila sportom koji je uključivao neki reket pa mogu reći da je ideja zapravo došla iz tenisa za koji nije tajna da je bio moja prva ljubav. Kada sam zbog srednje škole preselila u Zagreb, tenis sam iz čiste dosade zamijenila badmintonom, a onda badminton stolnim tenisom… U jednom trenutku sam probala i skvoš, a od svih reketa mi je crossmintonski najviše odgovarao. Nemam dobro objašnjenje zašto od svega baš ovo? Vjerojatno jer je crossminton najdinamičniji, kombinacija je svega što sam do sada igrala, ali i jer je u jednom trenutku bio nešto novo. Kada se ispostavilo da sam i dobra u tome, nije bilo povratka.
Kako objasniti što je crossminton i po čemu se razlikuje od tenisa ili badmintoma?
To je sport koji je kombinacija tenisa, badmintona i skvoša. Koristi se reket najsličniji skvošu, teren badmintona, a pokreti su najbliži tenisu. No, puno je dinamičniji, a opet i manje formalan po pitanju pravila i prostora. Zbog brzine je fizički znatno zahtjevniji od tenisa, ali zato troši više kalorija. Ja znam iz šale reći da je tenis '"sfuran", što nije netočno. Plus, drugi sportovi mi ne mogu nadoknaditi zvuk brze loptice koja proleti po zraku – to je neprocjenjivo jer je šutirano vašom rukom.
Koliko je razvijen crossminton? Tenis je izuzetno poznat, profitabilan i ima svoje zvijezde. Gdje je u tom smislu crossminton?
Odmah ću naglasiti da je ideja crossmintona zaista jako dobra, no problem zbog kojeg ovaj sport nije podignut na razinu na kojoj je tenis je to što nema ljudi koji bi transformirali super ideju u stvarnost. Ima zaista super igrača, ali oni odlaze u druge sportove u kojima se vrte puno ozbiljniji novci. I to, dakle novac najviše, je ono što crossmintonu nedostaje. Ne mogu ja biti profesionalac koji živi od sporta kada su nagrade na natjecanjima simbolične, a sponzora nema. U tom ćemo smislu teško dostići tenis.
Postoji li onda potencijal za tvoj daljnji razvoj u crossmintonu ili je to sport koji ostaje na polurekreativnoj razini?
Moje mišljenje je, nažalost, da u mojem slučaju to ne može otići na potpuno profesionalnu razinu. Sport se od početka nije razvio onako kako treba i, ponavljam, nedostaju sponzori koji bi omogućili da igrači od igre žive. Svi se financiramo sami, što je prilično zahtjevno. Problem je i što cijelu promociju rade igrači, a ne netko tko bi stajao iza ideje ovog sporta i obavljao pozadinski posao. To je tužno zbog ljepote i kvalitete sporta. U nekim država, primjerice u Sloveniji, postoji perspektiva, ali kod nas ne.
U početku se nisi imala namjeru ozbiljno baviti ovim sportom. Kada je rekreacija postala nešto s čime se baviš gotovo profesionalno?
Mislim da su mi trebale tri godine da shvatim koliko mogu pa da onda krenem ozbiljnije percipirati to što radim. Kada sam ja ušla u taj sport, već su postojali ljudi vrijedni divljenja i trebalo mi je vremena da dosegnem određenu razinu. No, daleko sam ja od profesionalca, ipak i studiram i radim stvari uz to.
Koliko dugo još sebe vidiš u tome?
Iskreno, kao natjecatelja ne još dugo, ali kao trenera da. Djeca i treninzi s njima su mi ogromna motivacija. Nevjerojatno mi je gledati njihov napredak. Prva osoba s kojom sam radila nakon dobivanja trenerske licence je bila curica od osam godina koja na početku nije znala što je reket. Danas je prva na svjetskoj rang listi u kategoriji ispod 12 godina. To je uspjeh za nju i za mene jer sam ju uspjela oblikovati. U početku je rad s djecom bio ogroman izazov za mene, ali ono što me najviše motiviralo je vidjeti rast iz treninga u trening i to što nakon nekog vremena klinci počinji kopirati moje pokrete. Oni uče od mene i ja od njih.
Od kuda to tvoje znanje koje prenosiš? Naravno, tu je tvoje iskustvo, ali tko je tebe naučio igri?
Ni od kuda, odnosno ni od koga. Ja sam sama sa sestrom sve naučila. Bile smo uporne i zainteresirane, a baš zbog nedostatka trenera sada želim kao trener dati podršku klincima jer ju ja nisam imala.
Cijela tvoja obitelj je u crossmintonu. Ti i sestra ste pronašle svoje partnere igrajući crossminton. Što taj sport znači za tebe privatno?
Ne samo meni, nego svima znači puno. Tati je igra ispušni ventil, mama voli putovati, sestra i ja smo se zaljubile. Ovaj sport mi je donio toliko novih poznanstava, zabavu, druženja, putovanja, nova znanja… Generalno, crossminton nam je neke stvari "okrenuo naopačke", ali u najpozitivnijem smislu.
Koliko te bavljenje sportom izgradilo kao osobu? Kako je utjecao natjecateljski duh na izgradnju tebe kao osobe?
Pa apsolutno ne bi bila ista osoba bez sporta. Natjecateljski duh je zaista stvar koja ti poslije znači u nekim drugim životnim situacijama. Naučilo me i to da se mogu natjecati protiv nekoga, ali i da svejedno možemo biti prijatelj. To je sportski duh i to je dobar obrazac ponašanja za cijeli život.
