Za razliku od većine djece koja su se igrala skrivača, smijala, trčala i igrala s Barbie lutkama, Emma je bila pregažena motorom, umalo se utopila u bazenu, uskraćivana joj je topla voda i uskraćena joj je ljubav i djetinjstvo. Ovo je samo vrh ledenog brijega uznemirujućih stvari koje je 22-godišnja studentica s Filozofskog fakulteta prošla sa svojim nasilnim očuhom.
Cijelo djetinjstvo pokušavala se sama boriti protiv toga, nadajući se da će, ako ignorira njega i njegove postupke, on na kraju prestati i izgubiti interes - to nije bio slučaj. To je bilo sve dok nije krenula u srednju školu i konačno odlučila isprobati terapiju za koju nije imala podršku ni majke ni obitelji.
"Kada sam mami priznala da se osjećam loše i mislila sam da mi treba stručna pomoć, uglavnom je odgovorila tako što mi je rekla da 'sama pronađem pomoć', ne skidajući pogled s televizora", govori Emma.
Incidenti zakopani u podsvijesti
Sve je to ponajviše utjecalo na Emmine srednjoškolske i fakultetske dane, uzrokujući bolne glavobolje i migrene te nedostatak koncentracije. Nije mogla pažljivo sudjelovati u nastavi i ako to nije bilo dovoljno, morala je uzimati antidepresive da bi si olakšala um. Situacija koja je najviše uznemirujuća vjerojatno je bila kada je nevino ležala na travi u svom dvorištu kada ju je očuh nemilosrdno pregazio motorom. Srećom, kaže, nije bilo većih ozljeda osim modrica.
Objašnjava da je dio nje oduvijek znao da je način na koji je prema njoj i njezinoj obitelji postupao pogrešan, ali nikada nije povezala točke i shvatila da je to zlostavljanje. Ti bi se incidenti događali tako često da bi ih čak zaboravila, zakopala negdje u podsvijest. Toliko često da bi je ljudi morali podsjećati na neke događaje, na primjer, jednog dana, njezina ju je sestrična pitala sjeća li se "incidenta s koferom", no ona se nije sjećala.
"Moj očuh je došao niotkuda, strpao me u kofer, okrenuo ga naopačke i počeo tresti", kaže Emma polako se prisjećajući događaja kada je njezina sestrična došla kod nje na igranje.
Emma se prisjetila i incidenta koji se dogodio kada ju je posjetila njezina susjeda, a Emma je toga dana ručala sa svojom obitelji, ali za nju su ručkovi bili nešto drugo.
"Sjećam se kako sam doslovno satima sjedila za stolom, plakala dok sam bila prisiljena jesti hranu koju sam mrzila, a moja susjeda je često bila u blizini kako bi svjedočila tome, i to ga nije spriječilo da i dalje to čini", prisjeća se.
'Polubrat mi je zamalo ostao bez prsta'
Emma napominje da zlostavljanje nije utjecalo samo na nju, već i na njezinu braću i sestre, a posebno na majku. Spominje i da je njezin očuh skrivao novčanik njezine majke i kreditne kartice te joj vrlo često krao novac, iako zarađuje mnogo novca, i nikada ga ni s kim ne dijeli. Napominje i incident koji je za njezinu majku bila kap koja je prelila čašu, kada je njezin polubrat zamalo ostao bez prsta.
"Moj očuh je došao kući pijan, počeo se svađati s osobom koja je pokušavala odvesti mog polubrata, majku i mene do hitne pomoći i ugurao mog brata u auto, vozio je pijan, a majka je plakala od straha za život njenog djeteta", objašnjava Emma.
Posljednji put kada su se Emma i njezina majka bojale za svoje živote bilo je kada je očuh nazvao njezinu majku dok je vozio sina pijan na hitnu i prijetio joj da će je ubiti kada se vrati.
"Ostala sam budna dok se nije vratio kasno u noć, za slučaj da sam morala zvati policiju, ali srećom, nije ništa napravio, ali ipak je to bilo stresno iskustvo", priča Emma.
Nakon svih loših iskustava i zlostavljanja, Emma je razmišljala o tome da prijavi očuha, ali bez sreće.
"Razgovarala sam s pedagozima u svojoj školi o tome što se događa, ali smo zaključili da to ne bi bila baš mudra odluka, jer bi vjerojatno bio jako ljut kad se vrati kući, a ne znam što bi u tom trenutku bio sposoban napraviti", kaže Emma.
Nakon svega toga, njezina majka se odselila s Emminom polusestrom, iako je njezin polubrat odlučio ostati s ocem, a odselila se i ona.
'Kriva' statistika: broji se samo prijavljeno
Filip Zajčić, magistar psihologije iz Ivanić Grada objašnjava što spada pod obiteljsko nasilje i koliko je ono često u Hrvatskoj, a kaže da "nasilje u obitelji dijelimo na psihičko, fizičko, cyber, seksualno i zanemarivanje, a posebna kategorija je nasilje nad djecom, koje također može biti mentalno i fizičko". Objašnjava da je obiteljsko nasilje mnogo češće nego što statistika kaže jer statistika broji samo prijavljeno nasilje, "procijenio bih, na temelju iskustva, da ima barem onoliko neprijavljenih koliko ih ima u službenoj statistici", nastavlja psiholog.
"Znak da je dijete zlostavljano kod kuće može biti da je dijete samo nasilno, ali dijete može biti suprotno – može biti izrazito povučeno, može biti žrtva školskog nasilja", napominje psiholog. Dodaje da ne postoji pravilo ili uzročno-posljedična veza sa 100 postotnom sigurnošću, a isto vrijedi i za odrasle.
"Jedino što sa sigurnošću možemo reći jest da će većina ljudi koji su žrtve zlostavljanja imati negativne posljedice", dodaje Zajčić.
Kaže da to ovisi o mnogim čimbenicima, od društvenog okruženja do genetskih predispozicija, a s druge strane, ima djece i odraslih koji će takvi biti bez zlostavljanja. Zato je normalizacija psihološke pomoći i općenito rada psihologa u Hrvatskoj važna, naglašava psiholog.
"Još uvijek postoji ova nepotrebna stigma oko traženja pomoći za mentalno zdravlje. Kod nas je doslovno 'normalnije' samo zlostavljanje od sprječavanja i brige o žrtvama zlostavljanja i dokle god je takvo razmišljanje ljudi", objašnjava Zajčić i dodaje da se boji da će, bez obzira na zakone, borba protiv nasilja napredovati presporo, kao što je to bio slučaj do sada.
