Da mašta može svašta, zna Ivor Kruljac, novinar i pjesnik, a od nedavno i prozaist. Pisanje pjesama i kratkih priča kao hobi otišlo je "malo predaleko" te rezultiralo njegovom prvom tiskanom proznom zbirkom "Groteskni incidenti", za koje se voli našaliti da su možda prva greška za koju plaća. Zbirka je spoj različitih žanrova, od krimića, SF-a, horora... Riječ je o nečem novom i drugačijem, a to su pridjevi koji se često vežu uz Ivora Kruljca.
U nizu besplatnih online zbirki poezije, izdao si prvu tiskanu zbirku proze. Otkud ta odluka?
Profesionalno sam novinar i to je nešto od čega živim, ali sam u nekoj identitetskoj osnovi pjesnik. Netko za sebe kaže da je Hrvat pa mu je to jako bitno, netko kaže da je gej pa mu je to jako bitno, neko političko uvjerenje, neka supkultura… Kod mene je taj odgovor pjesnik i nisam želio da mi ispoljavanje poezije bude diktirano time imam li mogućnosti objaviti knjigu bilo da me prihvati neki izdavač, bilo da sam uložim. S obzirom na to da sam tada bio student, nisam ni imao novaca uložiti i nisam htio da to utječe hoću li biti pjesnik ili ne.
Ovo sada je zbirka proze koja mi je sama po sebi draga, iako nisam prozaik prvenstveno. I s obzirom na to da kratka priča zahtjeva malo više vremena da se napiše (jer treba smisliti priču, zaplet…) odlučio sam objaviti kao pravu, tiskanu knjiga i staviti neku cijenu. Kako je u izdavački proces tim skuplji što se više toga moram napraviti (dizajn naslovnica, lektura), tu se posebno moram zahvaliti svojoj djevojci Nini Lelas, koja mi je napravila naslovnicu i zadnju stranicu, te mi je inače velika podrška u životu. Razlog tiskanom izdavanju također je i to što sam diplomirao pa sam se htio počastiti, uz to u dvadesetim sam godinama pa mogu napraviti nešto uzaludno što znam da nema šanse da uspije ako gledamo čisto ekonomski. Kao neka greška iz mladosti je nastala ova knjiga. Iako, svi će reći da sam napravio već dosta grešaka na prethodnim zbirkama, ali ovo je prva greška za koju zapravo plaćam neku financijsku cijenu.
IMA JEDNA PRIČA O NEINFORMIRANOJ DJEVOJCI MARTINI KOJU ZATEKNE RAT. SKRIVA SE U PODRUMU FPZG-A S NOVINAROM GLOBALA KOJI JE ZNAO ŠTO SE SPREMA, A PRIČA ZAVRŠAVA PITANJEM KOJA JE POANTA ZNATI NEŠTO, AKO NA TO NE MOŽEMO UTJECATI
Je li onda ovo sve do sada bilo samo priprema za probijanje na scenu?
Zapravo sam počeo pisati poeziju zato što mi je to na neki način terapija, imam nekakve misli u glavi i onda ih želim razriješiti. Kada je krenulo ovo objavljivanje moja neka glavna misao je bila "ako to izađe van, koliko daleko može otići." Evo sedam godina kasnije sjedim u Tvornici i dajem intervju, rekao bih da je poprilično daleko otišlo. Zadovoljan sam oko toga, ali mi u principu nije bitno koliko se probijem ili ne. Volim pisati i izvještavati, tako da je meni najvažnije da ostanem novinar i bavim se novinarstvom, a ovo ako ide ide, to je više hobi koji je otišao malo predaleko.
Jesi li se pretvorio iz, kako sam kažeš, "lika koji brije da piše poeziju" u lika koji piše poeziju?
Računam da je ljudima možda već od prije poznat stil pisanja i nekakve teme kojima se bavim tako da da.
Koji su tvoji groteskni incidenti?
Ima ih više, jedan od njih je baš vezan za naš fakultet. Zove se "Bombardirani umovi" i zapravo je bazirana na razgovoru koji sam imao s jednom kolegicom novinarstva. Novinarstvo je zanimljivo jer ga svakakvi ljudi upisuju i nekako se valjda očekuje da bismo mi studenti novinarstva trebali biti zainteresirani za informiranje i redovito praćenje vijesti. Jedna kolegica koja je bila sa mnom na godini uopće nije pratila vijesti. Taj razgovor sam pretvorio u priču o smislu informiranja, ali u kontekstu bombardiranja.
Priča je o djevojci Martini koja je došla na fakultet, ali nema nikoga te odjedanput počnu padati bombe. Zagreb bombardiraju jer smo ušli u, nisam eksplicitno rekao, ali mislim da će mnogi reći, Treći svjetski rat. Portir ju je izvukao i odveo u podrum fakulteta gdje su se nalazili novinari koji nisu imali gdje ići. Tamo sretne novinara Globala, koji je znao da će se to dogoditi te s njim vodi raspravu o informiranju. Zanimljiv je taj lik novinara jer on prati vijesti i on je za informiranje, ali je razočaran jer priča završava pitanjem koja je poanta znati nešto, ako na to ne možemo utjecati.
Inspiriraju te stvarni događaji. Što te još inspiriralo na Fakultetu političkih znanosti?
Ima situacija gdje su me inspirirale dogodovštine s kolegama, ima i situacija gdje me Global inspirirao pa ga i spominjem u nekim pjesmama, recimo pjesma "Seronja". Bazirana je na istinitom događaju kada sam 2016. godine završio u bolnici s težom kliničkom slikom. Tada sam pisao za Global o prosvjedu na Filozofskom fakultetu i suradnji s KBF-om pa sam imao stih da u Globalu piše o nečem vezanom uz to, a doktorica misli da mi novinari seremo. Općenito me inspirira što mi se događa u životu pa je Global veliki dio toga.
Kako odlučiš koja će pjesma ili priča ući u zbirku, a koja ne odnosno koja je vrijedna objave?
U poeziji je stvar trenutka. Ima tu više stvari, recimo nastupi, gdje ako vidim da mi neka pjesma dobro prođe onda ju stavim u zbirku. Ima i situacija gdje sam neke pjesme završio, ali su se zagubile u papirima i dokumentima i onda kada ih pronađem stavim ih u zbirku pa ih u tom kontekstu predstavim.
I NOVINARI I PJESNICI SU PISCI, SAMO JE STVAR U TOME ŠTO TI TREBA DUŽE DA NAPIŠEŠ ČLANAK NEGO PJESMU
Što se tiče kratkih priča, nisam ih napisao toliko puno, ali nisam ni sve objavio jer su bile nedovršene ili sam mislio da nije još trenutak za njih. Sada zadnju zbirku kada sam radio gledao sam što je najviše drugačije od onoga što imamo u književnosti. Zato kažem da ne mogu garantirati da je ova knjiga dobra, ali garantiram da je nešto što u Hrvatskoj još nije viđeno u tom vidu.
Pišeš li svaki dan?
Što se tiče poezije pokušavam imati neki tjedni ritam, ali ne opterećujem se previše. Kada stignem i kada mi dođe neka ideja.
Imaš li neke rituale prije pisanja ili omiljeno mjesto ili jednostavno pišeš kada neki stih padne na pamet?
Dosta sam stihova napisao u Tvornici ili na fakultetu. "Bombardirani umovi" su napisani na satovima engleskog, gdje sam sjedio u prvom redu do profesora s kojim sam imao neke akademske nesuglasice (smijeh) pa sam iz nekog svog protesta sjedio u prvoj klupi i pisao. Srećom, imao sam dobre profesore engleskoga u osnovnoj i srednjoj školi pa nije bilo teško pratiti na ovaj način.
Osim na hrvatskom, pišeš i na engleskom jeziku. Kako odlučiš na kojem ćeš jeziku pisati?
Kao mali sam gledao crtić "Lucky Luke", kasnije sam čitao taj strip. Prvo mi je bilo smiješno čitati to na engleskom, a kada sam ga naučio bilo mi je nelogično da bude na hrvatskom jer je mjesto radnje Divlji zapad i tamo se priča engleski. Tako da od malena kada sam smišljao neke priče ako bih ih smjestio u Ameriku bile bi na engleskom, ako je smješteno u Zagrebu bile bi na hrvatskom. Također, ako je riječ o temi koja se ne tiče konkretno nas ovdje, već neke globalne stvari – automatski o njima razmišljam na engleskom, počnu mi se slagati rime na engleskom jeziku. Ako mi se složi rima na hrvatskom, pišem na hrvatskom jeziku.
Iskušao si se u pjesmama i kratkim pričama, planiraš li se iskušati u romanima?
Imam ideju za tri romana, ali ih nikako ne stignem napisati zbog novinarstva. Kada si novinar ili pjesnik, družiš se s novinarima ili pjesnicima te si komentirate radove, a kada je u pitanju roman to je dulji proces. Romanopisci su izvan svega, baš su u tome, pa si ja sada kao novinar ne mogu to priuštiti. Možda bude prilika vidjet ćemo. U međuvremenu imam napisana već tri romana pa onda gledam ako imam prilike da njih prvo objavim.
Ako se ispostavi da je objavljivanje Grotesknih incidenata ekonomski prihvatljivo onda bih čak razmišljao da objavim na isti način neki roman. Nisam baš bio neki miljenik među izdavačima, ali evo ako vide da knjiga dobro prođe možda neki izdavači prihvate ideju da za neki budući projekt surađujemo. Primarno sam pjesnik kao osoba, profesionalno novinar, tako da se ne žurim s proznim radom.
Jesi li se ikada našao u nezgodnoj situaciji zbog vulgarizama u svojim pjesmama, recimo da je netko nije htio objaviti?
Puno puta. Vulgarizmi nisu strani, nije ništa neobično da mladi autori dosta psuju. Konkretno kod poezije, što je zanimljivo, nisu mi tražili da mijenjam pjesmu zato što sam psovao, već im je problem bila rima jer navodno vezani stih danas nije toliko drag. Meni nema razlike između pjesme u slobodnom stihu i Facebook statusa. S druge strane sam liberal i mislim da se svatko treba izraziti kako želi jer poezija ima različite oblike pa onda to treba poštovati.
MISLIM DA JE POEZIJA SUBJEKTIVNA MISAO NEKE OSOBE. KATKAD MOŽE BITI ČINJENIČNA, KATKAD MANJE ČINJENIČNA
Druga je situacija da mi nisu mogli oprostiti opise. Imam jednu pjesmu "Neutješno smirenje" u zbirci "Psihodelije". Opisujem dosta detaljno prometnu nesreću, recimo zmljeckano meso, slomljene kosti, krv… Čovjeka je pregazio automobil pa sam moram opisati kako izgleda čovjek kojega je pregazio automobil. Rečeno mi je da mogu nastupati s tom pjesmom ako ju prepravim da nema tolike krvoločne opise. Ja sam rekao hvala, pjesma je takva kakva je i što bude bit će. Nisam imao te nastupe, ali sam imao neke druge i dobro.
Poezija kao subjektivno i kreativno pisanje naspram činjeničnog novinarstva. Ima li što zajedničko pjesništvu i novinarstvu?
I novinari i pjesnici su pisci, samo je stvar u tome što ti treba duže da napišeš članak nego pjesmu. Ima pjesnika koji misle da im je misija poezijom širiti istinu. Osobno ne mislim to, mislim da je poezija subjektivna misao neke osobe. Katkad može biti činjenična, katkad manje činjenična.
A da se u životu možeš baviti samo jednim, što bi to bilo, novinarstvo ili kreativno pisanje?
Na to ću pitanje odgovoriti s Grotesknim incidentima. U toj su zbirci priče podijeljene na dvije faze. Jedna je faza napisana kada sam imao 16 godina u srednjoj školi, druga je napisana kada sam bio na fakultetu. Ove napisane na fakultetu propituju neka pitanja, a one napisane ranije su krvave, nasilne priče koje nemaju konkretniju poantu, osim da budu zabavne.
Prvi, drugi razred srednje škole sam bio više doma, nego što sam izlazio i iz te dosade sam pisao zanimljive scenarije da mi prođe vrijeme. Dolaskom na fakultet mi kratka priča postaje forma za rješavanje nekakvih pitanja zato što mi više nije dosadno u životu jer se bavim novinarstvom. To mi je brutalno dobar posao, svuda sam po malo, to mi je zanimljivo. Ipak je najbitnije je da ti bude zabavno u životu. Tako da novinarstvo apsolutno.
Ako mi ponestane ikada inspiracije, uvijek će biti novinarstva. U novinarstvu ne postoji spisateljski blok, uvijek se nešto događa. Pitanje je samo možeš li to uočiti ili ne.
