Na početku svake akademske godine ista procedura. Obvezno plaćanje upisnih paketa uvjet je za upis na fakultet, ili na višu godinu. Bilo kako bilo, uputa je uvijek bila jasna. Otprilike 300 kuna ostavit ćemo u referadi. Objašnjenje bi glasilo da se upisom, osim ugovora o studiranju, plaćaju i neke fizičke stvari. Recimo indeks koji smo još do prije par godina i koristili. Sasvim logična stavka jer bez njega nije postojao ni upis ocjena. Međutim indeks je danas ukinut, a cijena upisnog paketa ostala je ista. Zašto? Nije li upis na državno sveučilište za sve studente besplatan? Navodno je, no praksa državnih fakulteta iz nekog razloga sasvim je drukčija.
Za takvu činjenicu uopće ne bi trebalo donositi neke usporedbe s privatnim fakultetima jer dobro se zna koliko će novca iskeširati oni malo dubljeg džepa. Omjer privatni vs. državni fakultet zato i postoji. Dok se jedan u skladu sa studentskim mogućnostima uredno plaća, drugi bi zalaganjem države u svoje obrazovanje trebao biti u potpunosti oslobođen ikakvih financijskih dobiti svojih korisnika. Jer to bi trebao biti osnovni i glavni državni prioritet. Ulaganje u mlade na kojima svijet ostaje.
Ili ipak ne ostaje? Bilježimo sve manje studenata, a troškovi tog istog obrazovanja nisu nikad veći. Međutim, pare nisu problem jer već je poznato da para nikad nema, a da se ništa ne mijenja ni za ministarskim stolicama već godinama pokazuju uzaludna obećanja oko izgradnje kampusa, novih studentskih domova, obnove od potresa pa sve do digitalizacije upisa na fakultete u drugom desetljeću 21. stoljeća. Tako i dalje na upisima u više godine, svake jeseni iznova plaćamo već navedene upisne pakete. Sveukupno potpisujemo tri ugovora po godini, no za ta tri papira cijena je jednostavno previsoka. Ne samo previsoka, nego i posve nepotrebna. Jer obrazovanje na državnom fakultetu je besplatno. Bez glumljenja nekih oblika kapara koje pokušavaju kamuflirati u nešto što nazivaju upisnim paketom. U sklopu toga za taj novac očekujemo više od nekoliko papira koje možemo isprintati i kod kuće.
Izgleda da studente i taj izbor obrazovanja košta te da svake godine postajemo najlakše dobivena studentska mašinerija za punjenje jednog dijela državne blagajne. Kamo odlazi taj novac je nepoznanica. Štoviše, politika apsurda. Dodajmo tome da su studenti na kraju preddiplomskog studija obvezni plaćati i prijepise ocjena. Svojih vlastitih. Puna cijena i do 200 kuna, bez sniženja. Ako trebaš plati, u protivnom ostavi i za sobom zatvori vrata. Kao da je riječ o nekom ilegalnom postupku u kojem bez naknade nemamo dozvolu na puna autorska prava. Žalosno je to što iako su napisana ispod naših punih imena i prezimena, većinski vlasnik im je očito naš fakultet.
Jer zloupotreba ocjena je sigurno nešto što svim studentima, koji se bore za ionako male iznose stipendija, subvencionirani smještaj u domovima ili neki drugi oblik naknade za studiranje izvan mjesta stanovanja, prvo pada na pamet. Ispada da bi prije nego što uopće upišemo fakultet očito trebale postojati neke upute za upotrebu svih svojih (besplatnih) studentskih prava koja kao takva ipak stoje možda samo na papiru. Na kraju krajeva, papir je ono što će nam masno naplatiti. Oprostite, ali nama studentima, bez adekvatnog računa, svaka takva smiješna usluga gotovo da se i ne računa. Ne zato što u svoje obrazovanje nismo spremni ulagati, već zbog toga što naš obrazovni sustav ni sam ne zna što želi. Džaba potom reforme kada u niskom startu za par bodova moramo biti spremni na peglanje kartice. Dodatni živci u redovima za referadu se (ne) uračunavaju u cijenu.
