Konferencija posvećena medijima i digitalnoj pismenosti otvorila je niz tema o ulozi novinarstva danas, a drugi panel posebno se usredotočio na jedno od najosjetljivijih pitanja u izbornim godinama: tko provjerava tvrdnje političara i kako uopće izgleda proces fact-checkinga kad ga rade studenti koji tek ulaze u struku.
Kako su se složili panelisti Magdalena Tuđa, Mario Munta, Kristijan Došen, Iva Zjelić, Marko Roško te studenti Nikola Stipić i Karla Sabljić, izborne godine redovito otvaraju prostor za pojačanu proizvodnju neprovjerenih, populističkih ili emocionalno nabijenih tvrdnji. Sudionici su istaknuli da političari tada "dobiju neku vrstu inspiracije da svašta stavljaju u medije", stvarajući idealan teren za dezinformacije koje se šire brže nego što ih netko stigne sustići.
Prvi koraci studenata: šok, zbunjenost i šest sati za jedan tekst
Studenti koji su ušli u svijet fact-checkinga otkrili su da iza svake tvrdnje, ma kako banalna izgledala, stoji složen niz provjera, pretraživanja, uspoređivanja i sumnji. Karla Sabljić priznala je da joj je prvi zadatak bio težak i iscrpljujući.
"Nisam imala nikakvu podlogu o tome što su dezinformacije, što je fact-checking i kako se to radi. Moj prvi zadatak trajao je šest sati i bio je stvarno loš".
Tek kroz radionice i mentoriranje počela je uviđati koliko odgovornosti nosi jedan dobro napisan fact-check, posebno kada se mora paziti da javnost ne protumači rečenicu drugačije nego što je namjera autora.
Nikola Stipić prisjetio se da su ga najviše iznenadile "lako" izgledajuće vijesti, one koje se doimaju kao čista zabava ili trač.
"Provjeravali smo vijest o ponovnom okupljanju One Directiona, mislili smo šlager vijest, lagano. A onda shvatiš da moraš gledati registre tvrtki u Velikoj Britaniji. Nisam imao pojma što gledam".
Upravo takvi trenuci pokazuju da provjera činjenica nije samo mehaničko traženje informacija, nego razumijevanje konteksta, izvora i sustava u kojem tvrdnja živi.
Izvori koji šute i portali na autopilotu
Jedna od praktičnih poteškoća koja se stalno ponavljala bila je tišina na drugoj strani. Studenti su uočili da mnoge institucije, tvrtke ili pojedinci jednostavno ne odgovaraju, što ih prisiljava da iz temelja kopaju po primarnim izvorima.
"U puno slučajeva nismo nikad dobili odgovor", kaže Karla, dok Nikola opisuje da je ponekad bilo lakše fizički otići provjeriti informaciju nego čekati neodređene i nejasne odgovore. Dodao je i kritiku domaćih portala, ističući da "portali poput 24sata funkcioniraju na autopilotu" i da se veliki broj vijesti zapravo prepisuje iz inozemnih tabloida, što dodatno otežava provjeru jer studenti moraju usporedno pratiti više medijskih ekosustava.
S mentorskom strane, proces je bio jednako izazovan. Mario Munta objasnio je da je spajanje studenata politologije i novinarstva bila dobitna kombinacija jer se u paru nadopunjuju, jedni razumiju politički kontekst, drugi poznaju medijske obrasce. Prema njegovim riječima, najkritičniji trenutak nije samo analiza, već sam odabir tvrdnje. "Mi smo išli za društveno relevantnim temama koje zahtijevaju dublju analizu, ne za generičkim provjerama".
Kristian Došen, koji je posebno naglasio problem umjetno generiranih vijesti u domaćim redakcijama, smatra da fact-checking ne bi trebao biti izdvojena disciplina, nego osnovna vještina svakog budućeg novinara. "Suština novinarstva je najbliže istini. Fact-check mora biti inherentan svakom novinaru i svakom građaninu".
Kako nastaju opasni narativi i koliko su ukorijenjeni?
Veliki dio panela bio je posvećen narativima koje stvaraju dezinformacije, a koje je istraživala urednica Iva Zjelić sa svojim timom na portalu GenderFacts. Kroz različite kampanje mapirali su četiri osnovna narativa, od toga da su žene emocionalno nestabilne i nekompetentne za politiku, do širenja straha od "rodne ideologije" i njezinih navodnih posljedica po djecu, obitelj ili poslovni sektor. Zjelić je priznala da je najveći izazov bio isključiti vlastite stavove i hladno strukturirati tekst. Upravo ta borba između vrijednosnog stava i profesionalne neutralnosti pokazuje gdje se fact-checking najteže brani od subjektivnosti.
Kad se povela rasprava o tome kako brzo prepoznati tvrdnju vrijednu provjere, studenti su ponudili vrlo praktične smjernice. Nikola smatra da je najbolji vodič vlastita reakcija: ako ti nešto "zapne" i osjetiš da nešto ne štima, vrijedi provjeriti. Karla pak naglašava važnost izvora.
"Izvor je najvažniji. Uvijek ga prvo provjerite". Dodala je da mladi sve više sumnjaju u sve što vide na internetu, dok su starije generacije znatno ranjivije na manipulacije.
Mentori su pritom upozorili na balans, potreban je zdrav skepticizam, ali ne i padanje u teorije zavjere. Munta je naglasio da je ključno nikada se ne oslanjati na jedan izvor, dok je Došen istaknuo da treba vjerovati provjerenim novinarima i medijima koji imaju reputaciju pouzdanosti.
Panel je zaključio Tomislav Levak, koji je otvorio možda najvažniju temu za budućnost, prefact-checking. Po njemu, najveća mana današnjeg sustava je to što se fact-check događa tek nakon što se dezinformacija već proširila.
"Fact-checking je odličan, ali prefact-checking je još bolji. Kada informacija jednom izađe u javnost, mi možemo napraviti jako malo". Ideja je jasna: što manje pogrešnih informacija uopće smije izaći u javnost.
