"Da sam ove komentare koji se nalaze po portalima morala čitati sa svojih 20 godina, ja bih se ubila. Ne bih ja to mogla psihički izdržati", istaknula je naša sugovornica, bivša studentica Veterinarskog fakulteta koja se prije više od deset godina susrela sa seksualnim uznemiravanjem na fakultetu.
Seksualno nasilje ostavlja ozbiljne kratkoročne i dugoročne posljedice na fizički, seksualni, psihološki, socijalni i radni identitet preživjele, istaknula je psihologinja i psihoterapeutkinja Marijana Senjak, suradnica organizacije Ženska soba. Žrtve se susreću s intenzivnim strahom, stalnim iščekivanjem opasnosti, depresijom ili gubitkom samopouzdanja, baš kao u slučaju naše sugovornice.
"Bila sam jako iskompleksirana, umišljala sam da sam debela, a zapravo sam imala 50 kilograma. Jako sam se sramila", naglasila je sugovornica.
Istaknula je i da, do prije nekoliko mjeseci, nikada nikome to nije rekla. Onda je progovorila jer je htjela stati uz kolegice s fakulteta nakon što je u javnost izišlo da studentice VEF-a doživljavaju seksualno uznemiravanje. Nakon njihovih ispovijesti shvatila je da se radi o istoj osobi koja je uznemiravala nju i htjela je pokazati im da nisu same krive već da uznemiravanje traje godinama.
Potrebna je hrabrost
Progovorila je tek sada jer se ranije bojala fizičkog sukoba. U to je vrijeme imala dečka i znala je da bi mogao burno reagirati. Znala je to jer je viđala što mu rade dečki ostalih kolegica koje su se nalazile u situaciji sličnoj njezinoj. Naime, ona nije bila iznimka.
"Njemu su nekoliko puta razbili auto, istukli ga – znao je u modricama dolaziti na faks jer ga je nečiji dečko razbio jer je opet prevršio mjeru. Psihički me to strašno demotiviralo", objasnila je i dodala da je u jednu ruku zamrzila fakultet i struku koju voli.
Ipak, najviše od svega bojala se da neće završiti fakultet. Uznemiravao ju je čovjek koji "zna da ima svu moć i da mu nitko ništa ne može", istaknula je.
Psihologinja je naglasila da upravo šutnja najviše utječe na zlostavljanu osobu.
"Kada pričaju o zlostavljanju krše 'prešutni sporazum' o šutnji koji su bile prisiljene 'sklopiti'", rekla je i dodala da je upravo razgovor prvi korak prema izlječenju. U osobu kojoj ćemo povjeriti svoju bol moramo imati veliko povjerenje, istaknula je Senjak. Naša sugovornica, iako je imala povjerenja u svoje prijateljice, nije im se povjerila jer je znala da bi je one natjerale da ga prijavi.
"Nisam bila u stanju to napraviti", zaključila je naša sugovornica kojoj je trebalo više od deset godina da otvoreno porazgovara o uznemiravanju koje joj je vlastiti profesor priuštio.
Ipak, nije se mogla sama nositi s traumom. Odlazila je na dugogodišnje terapije i koristila antidepresive koji su joj pomogli. Senjak je objasnila da psihološka trauma narušava osjećaj kontrole nad vlastitim životom, povjerenje u druge ljude, smisao i shvaćanje da je svijet sigurno mjesto.
"Psihoterapijski proces se uspostavlja kroz nekoliko faza, a to su - izgradnja sigurnosti i povjerenja, osnaživanje kroz jačanje samopouzdanja i samopoštovanja, razrada traumatskog iskustva te integracija, projekcija na budućnost i ponovno uspostavljanje socijalnih veza", naglasila je Senjak i dodala da je za rad na oporavku potrebna i hrabrost.
'Ne' znači 'ne'
Naša sugovornica ju je imala, svom zlostavljaču davala je do znanja da je hrabra, ali se, istaknula je, iznutra raspadala.
"On je znao biti strašno neugodan kada se napije i htio je raspravljati. Onda me je, na jednoj zabavi, odvukao sa strane i pitao zašto sam ja tako zločesta prema njemu. Ja sam rekla da nisam zločesta nego je on ljigav i mora shvatiti da kada netko kaže ne – onda zaista misli ne", objasnila je i dodala da mu je rekla da je duboko iskompleksiran.
Istaknula je da je ona tada već prošla fazu straha. Bila je apsolventica i nije ga više viđala pa joj nije mogao ništa. Ispričala je da je uznemiravanje trajalo nešto više od godine dana, a najgore čega se sjeća je "ta ljigavost, ti podsmijesi, ta njegova faca, to da mogu izbrisati… Da mi to netko napravi danas, mislim da bih ga odležala u zatvoru", zaključila je. Psihologinja je rekla da je ključ uspjeha, odnosno oporavka od traume, između ostalog, rad na ostvarenju vlastitih ciljeva. Naša sugovornica danas ima 36 godina i smatra se ostvarenom na svim poljima.
"Postala sam majka, imam uspješnu karijeru, to me ojačalo. Stvoriš debelu kožu i ne daš na sebe, vraćaš istom mjerom", poručila je. Anonimnost u pričanju svoje priče izabrala je isključivo zbog posla i obitelji, zbog djeteta.
Nakon što je završila fakultet samo je jednom srela svog zlostavljača, na benzinskoj crpki.
"Vratila sam se s puta, bila sam u odijelu, došla sam sa službenim autom i osjećala sam se moćno. On je ostao frapiran kada me vidio", napomenula je i dodala da joj je prvo na pamet palo koliko je to jadan čovjek, a zatim je u autu vidjela mlađu žensku osobu.
"Vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada", zaključila je.
Projekt "Od nečujnog 'ne' do lavine - seksizam na Sveučilištu u Zagrebu" objavljuje se u suradnji s Agencijom za elektroničke medije, za poticanje kvalitetnog novinarstva
