Davor Puklavec/PIXSELL

Franka Perković Gamulin, dekanica Akademije dramske umjetnosti, već se više od mjesec dana svakodnevno susreće s anonimnim i neanonimnim prijavama seksualnog zlostavljanja na fakultetima i razgovorom o njima. U DORH je do danas došlo 30 prijava, niti jedan muškarac nije među njima, što ne znači da takvih slučajeva nema. Smatra da je u glumačkoj profesiji manje tabua pa zato žrtve lakše progovaraju o takvim temama, ali to ne znači da je u toj profesiji i najviše slučajeva.

Većina prijava je anonimna i dosta kasno podnijeta. Zašto su prijave došle tek sada?

Dva su razloga. Jedno je ohrabrenje koje je napokon došlo, činjenica da se o tome počelo javno govoriti. Društvene mreže otvorile su mogućnost široke komunikacije i pomažu u tome da se ništa više ne gura pod tepih tako lako. Drugi je razlog što mnogo njih zapravo neke stvari koje su se događale nisu mogle opisati kao uznemiravanje ili zlostavljanje, a to vidim iz prijava i razgovora sa žrtvama i s kolegicama i kolegama ovih dana. U nekom, ne tako davnom vremenu, neke su pojave bile normalizirane i općeprihvaćene. Mnoge od njih kažu da su osjećale da će im se ljudi smijati ako prijave, činilo im se da, ako se ostalima to čini normalno, one možda pretjeruju. Ima tu dosta razloga koji se tiču možda i promjene društvene klime, ali sasvim sigurno i nedostatka razgovora o tim temama.

Mislite li da bi žrtve trebale istupiti imenom i prezimenom?

To bi, naravno, bilo idealno, ali teško da će se dogoditi zato što je tu često riječ o nekim pomiješanim osjećajima krivnje i srama. Ponekad žrtve ne šute zbog sebe nego zbog svoje obitelji. Ne znaju kako će reagirati njihovi roditelji, partneri, prijatelji. Mislim da na njih ne treba vršiti nikakav pritisak. One su doživjele nešto iznimno ružno. Onaj tko to nije doživio ne može ni zamisliti kakav je to osjećaj i koji je to niz popratnih pomiješanih emocija koje čine sve mnogo težim.

Nikad se niste susreli s nekim oblikom seksualnog zlostavljanja, kao svjedok ili žrtva?

Ne. Imala sam sreću. Bila sam privilegirana, moram reći. Akademiju sam upisala s 25 godina, bila sam udana, imala sam kćer i to me stavilo u drukčiji položaj. To su svi znali i bila sam zaštićena od takvih stvari.

Jeste li, prije nego je cijela priča izašla na vidjelo, ikad pomislili da je na Akademiji bilo ili ima seksualnog zlostavljanja?

Lagala bih da kažem da nisam pomislila. Čula sam nedavno priču, od moje bivše studentice o nastavniku koji se našao među prijavljenima i ne radi više kod nas. Rekla mi je da je bilo neprihvatljiva ponašanja za njezina studiranja, ali ga je odbila pa nije imala ozbiljan problem. Rekla je i kako misli da je druga kolegica imala problema s njim. Međutim, misli da kolegica toga nije bila svjesna. Zamolila sam je da potakne kolegicu da podnese prijavu. Rekla mi je da je sigurna da ona to tako ne doživljava i da ga neće prijaviti. To je strašno, to govori o manipulaciji osobe u godinama prema djevojci koja je zapravo dovoljno nevina da uopće pomisli da to što se događalo zapravo nije pedagogija, to nije umjetnost, to nema veze s tim. Umjetnička pedagogija je zapravo alibi za nešto što je, sasvim očito, zlostavljanje.

Davor Puklavec/PIXSELL

Što biste vi poručili svima onima koji se boje prijaviti?

Za ovakve slučajeve potrebno je otvoriti vrlo specifične modele prijavljivanja i procesuiranja na svakom fakultetu. Čini mi se da oni moraju biti odvojeni od ostalih stvari. Treba omogućiti anonimnost, treba diverzificirati mjesta na koje se studentice i studenti mogu javiti, znači mora biti više osoba, više kontakata na fakultetu. Mislim da bi Sveučilište trebalo imati tijelo koje može zaprimiti takvu prijavu, ako netko od studenata želi zaobići vlastiti fakultet.

Treba omogućiti anonimnost, treba diverzificirati mjesta na koja se studentice i studenti mogu javiti, znači, mora biti više osoba, više kontakata na fakultetu. Mislim da bi Sveučilište trebalo imati tijelo koje može zaprimiti takvu prijavu, ako netko od studenata želi zaobići vlastiti fakultet

Što mislite o reakciji rektora i Sveučilišta?

Mene je zvalo 15-ak kolega s različitih fakulteta pa i studenata da pitaju kako smo mi na Akademiji postupali. Ljudi su se našli ili suočeni s nekom prijavom s kojom nisu znali što da rade ili suočeni sa situacijom da takvih pojava ima, ali se ne prijavljuju, a željeli su otvoriti tu mogućnost i nisu znali kako postupiti. To da su se javili meni, a ne Sveučilištu, mislim da govori da na Sveučilištu u ovom trenutku ne postoji tijelo koje je primjereno takvoj vrsti izazova. A rektorova reakcija je, u najmanju ruku, neobična.

Kako komentirate izjavu predsjednika Milanovića u kojoj govori da je zlostavljanje koje su prošle ili prolaze holivudske glumice, manje važno ili nevažno naspram onoga koje prolaze žene koje manje zarađuju ili studentice. Kakvu poruku šalje žrtvama?

Upravo onu koja im se stalno šalje, a to je da se relativizira težina njihove traume, da im se ne vjeruje. Zvučalo je nestvarno kada je predsjednik države to rekao. Umjesto da razumije koliko je važno da su te neovisne žene skupile hrabrost i istupile, i tako potaknule tisuće žena da se jave, on je jednostavno sve pobrkao. To nema veze s klasnim razlikama, pogotovo u profesiji u kojoj su žene oduvijek bile u nekom neobičnom položaju, gdje su potpuno neravnopravno plaćene, gdje su mnoge zaista morale pretrpjeti štošta da bi ostvarile svoju karijeru. U tom je poslu, s obzirom na to da je bila riječ o javnim ličnostima, najvidljivije, ali toga ima svagdje. Nedostatak svijesti o tome koliko je to teško javno komunicirati ženi koja je sada možda potpuno ostvarena, takozvana zvijezda, samo govori o nedostatku razumijevanja i empatije. On govori da su one “svijet za sebe”, kao da predsjednici država nisu svijet za sebe. Ne znam što to znači “svijet za sebe”. Kao da u tom svijetu toga nema ili je nevažno što toga ima ili je to manje teško. Nije manje teško ako zarađuješ milijune dolara. Većini muškaraca, koji nikad nisu imali slično iskustvo, to je nerazumljivo – koji je to osjećaj i o čemu je tu riječ.

Mislite li da će se stanje na Sveučilištu popraviti?

Duboko vjerujem da će se stanje popraviti. Mislim da će se, pod pritiskom Sveučilišnog savjeta, u rektoratu osnovati tijelo pravnika koje će pomoći sastavnicama da bolje i lakše rješavaju takve slučajeve. Mislim da se većina kolegica i kolega ozbiljno suočila s time da toga ima, da to što nema prijava, ne znači da se nasilje ne događa. Mislim da će mnogo njih učiniti sve da se to počne rješavati.